Arhiv tekstova

Riječi ministra financija Mlađana Dinkića izgovorene početkom tjedna kako ćemo »živjeti teže, ali nećemo umrijeti« odjeknule su poput topa. Tijekom televizijskog gostovanja prošlu nedjelju navečer on je auditoriju Srbije počeo nagovještavati sumornu budućnost. Mada je govorio uopćeno, ne uzaleći u detalje komu će koliko biti gore, poruka je shvaćena. Pretvaranju je kraj. Bilo je to vjerojatno prvi put u ovoj izbornoj godini da se u udarnom terminu građanima izravno prenose loše poruke. Nakon pola godine glancanja proračuna, zamotavanja problema i dubioza u celofan, nakon konsolidacije nove koalicije i vlasti konačno je došao tren za sagledavanje realiteta. Naravno, dio je političkog folklora svim problemima tražiti korijen u prošloj vlasti koristeći nevjerojatne zaplete kako bi se zamotao vlastiti trag u ranije donošenim odlukama koje su upravo dovele do sadašnjeg stanja. No, ako izgovore i pojašnjenja prošlih ministara i premijera odvojimo u domen sci-fi ili novelističke naive, što nam zapravo ostaje?

Ostaju nam riječi po kojima je ministar Dinkić uvidio kako javni dug nije 46 posto već 56 psoto bruto društvenog proizvoda. Ujedno, »znalo se da smo pred bankrotom«, a to je navodno spriječeno brzim antikriznim mjerama nove Vlade. Jer, da nije tako urađeno, država bi bankrotirala – ne bi bilo sredstava za liječnike, nastavnike, umirovljenike...

 

Čarobni štapić

 

Ukratko rečeno, nije se znalo da smo u velikom problemu, ali smo ga odmah riješili antikriznim mjerama, i sada žiteljima Srbije ostaje samo da izdrže dok se stanje ne popravi. Najavljuju se teški dani, ali nećemo umrijeti. Barem ne svi, ako želimo biti precizni. A oni koji su posebno precizni u izražavanju otkrili su čudnu formulaciju u Dinkićevom nastupu kada je rekao »živjet ćete teže«, kao da se ta situacija neće odnositi i na njega osobno.

Bilo kako bilo, ove mjere zaslužuju da ih malo podrobnije istražimo, kada su nas već spasile bankrota, a omogućuju i preživljavanje. Ukratko, radi se o povećavanjima poreza. Povećava se porez na deviznu štednju, raste porez na dividendu, itd, itd, a najviše upada u oči povećanje poreza na dodanu vrijednost za preko 10 posto, s 18 na 20 postotaka. Dakle, svaki put kada u dućanu kupite namirnice i potrepštine u vrijednosti 1.000 dinara, automatski ste državi poslali oko 200 dinara u proračun.

Ako na tren ostavimo po strani one mjere koje odlično zvuče i kojima se smanjuju manji porezi, kao i porezi koji se odnose na manji broj građana, a to je kupnja prvog stana i slično, postaje lako shvatljivo da nove mjere zapravo prebacuju težinu problema s države na građane.

 

Kojim putem dalje?

 

Dakle, loše stanje državne kase neće se sanirati uštedama, nisu najavljene mjere smanjivanja birokracije - već udar na džep kupaca. Mada je Vlada počela proces ukidanja raznih državnih agencija, pravo je pitanje hoće li time smanjiti broj ovisnika o proračunu ili ih je tek prevela na platni popis u ministarstva. Više se čini kako je to ovo drugo.

Sada dolazimo do toga da je povučeni potez Vlade Srbije neinventivan, naime, vidjeli smo da su ga povukle i druge vlade u okruženju kada su proteklih mjeseci obarale staru vlast. Vlada mađarskog premijera Viktora Orbána također je podigla ÁFU (PDV) na cijelih 27 posto i time puni rupe u proračunu, dok je hrvatska Vlada Zorana Milanovića to isto uradila i dosegla 25 posto poreza na dodanu vrijednost. Taj korak lako može povući vlada diskontinuiteta i to je urađeno u sve tri zemlje. Naravno, suvišno je reći da nitko nije najavljivao tu mogućnost tijekom izbora.

Ta povećanja osnovnog poreza bi privremeno trebala riješiti goruće probleme, no na dulje staze, kako smatraju stručnjaci, ne bi donio ništa dobro jer će naravno ljudi osjetiti manjak novca u svojim džepovima, onaj tko može tražit će veću plaću ili cijenu usluga, tako da možemo očekivati puzajući rast cijena, mini inflaciju. Predsjednik Skupštine Zajednice poduzetnika Gospodarske komore Srbije Miroslav Miladinović kaže kako bi poduzetnicima zapravo više odgovaralo smanjenje, a ne povećanje poreza.

 

Šumom i drumom

 

Što se tiče PDV-a, tu nas već dotiče realnost. Lako je uočiti kako je PDV u Srbiji znatno niži nego u sjeverozapadnih susjeda. Bit će još prostora za povećanja u nekim idućim godinama, i to nije sporno.

Sporne su ostale mjere koje bi se srednjeročno morale pozabaviti problemima kako ne bismo opet došli u predbankrotnu situaciju. To je, naravno, poboljšavanje poduzetničkog ambijenta. Parcijalna defiskalizacija ministra Dinkića je odličan potez, pod uvjetom da zaboravimo kako je upravo pod njegovim vodstvom uvedena stravična fiskalizacija, a da su građani svojedobno pozivani da prijavljuju one koji nisu davali fiskalne račune, poput doušnika.

Ove mjere i cjelokupna financijska politika bile bi vjerodostojnije da su ovi akteri priznali svoje pogreške dok ih sada otklanjanju. Vlast će teško uspjeti iscijediti više novca iz naroda, jer ga jednostavno narod nema. Dakle, treba tražiti novac sa strane, a to su ili pozajmice ili investicije. U najavi su obje situacije, što opet baš i nije najbolje. Jer, ako se ne promjeni način podjele novca nezasitim proračuskim korisnicima, krediti će nas samo još brže i snažnije vući na dno, tj. ni sljedeća generacija neće moći napraviti obrt, ući ćemo u dužnički tunel.

 

Mamac je bačen

 

Od svih antikriznih mjera naknadna će naplata PDV-a imati najbolji učinak na gospodarstvo, što očekuje i direktor Unije poslodavaca Srbije Dragomir Marjanović. To je korak koji doista zvuči odlično, jer su poduzetnici jako nezadovoljni time da porez plaćaju prije nego što im kupac isplati robu za slučaj da su je dali na poček. Taj bi korak mogao izazvati mali bum u prodaji na otplatu i odloženo plaćanje. No, povećat će se prostor manipulacije, a priljev u državnu kasu će također biti nominalno manji, pa je pitanje hoće li brži obrt novca opravdati taj korak. Naime, kada je uvođen PDV prije desetak godina, upravo je ministar Dinkić analizirao sve njegove slabosti u primjeni u istočnoeuropskim zemljama te se odlučio za vrlo restriktivan model koji je do sada za državu davao odličan efekt. Sada ostaje da se vidi hoće li, i kako će gospodarstvo reagirati na ovaj mamac koji joj se baca iz Vlade.

 

Grčki poučak

 

Jedna je stvar jasna, a to je da su ružne scene iz Grčke, gdje su se na udaru antikriznih mjera našli korisnici državnog proračuna - nastavnici, umirovljenici, policajci, liječnici i ini, uplašile ostatak Europe, pa se bježi od sličnih poteza. Argument kako netko želi izbjeći grčki scenarij, koji sve češće čujemo i kod nas, zapravo znači da ne želimo izazvati pobunu državnih namještenika, te da ćemo radije teret krize prebaciti na cijelu populaciju.

Taj korak također ima svoju cijenu, jer kako se vidjelo i u slučaju Španjolske, Italije i drugih pogođenih zemalja, globalna kriza neumitno će na koncu dovesti do preispitivanja proračunskog trošenja, koje je kod nas još uvijek žestoko zaštićeno.

Morat će se postaviti i pitanje mirovina, a zahvaljujući sudjelovanju PUPS-a u vlasti starija se generacija može nadati da se to pitanje neće otvoriti u sljedeće 4 godine.

Makar koliko prebacivali ovaj problem gdje god se može, proračunski deficit će ostati proračunski problem. Suvremeni kapitalizam nema rješenje za ovaj problem, osim dodatnog zaduženja. Dok se kritizira Grčka, mnoge druge države iz godine u godinu izglasavaju nova državna zaduženja, ali u tišini i pod drugim nazivom. Podizanje plafona zaduženja ili kvantitativno zaduživanje, samo su drugi nazivi izvan Europske Unije kada se državni deficit prebacuje na građane.

 

Proizvodnja

 

Kako god bilo, jedini zdravi način svladavanja krize je povećanje proizvodnje. Izgleda da nova vlast malo bolje vidi tu pokretačku snagu u poljoprivredi, ali to je nedovoljno za izlazak iz krize. Bez otvaranja novih tvornica, a ne šoping centara, prijeti repriza teške krize kao eho devedesetih, te uništenje mirovinskih fondova. Moglo bi se dogoditi da generacija koja je preživjela rat bude generacija koju će pogoditi i gospodarska suša, a da obećana oaza u pustinji, a to je mirovina, do tada presuši.

Ako se to ima u vidu, nije ni čudo što se Mađarska toliko borila da velika investicija u otvaranje nove tvornice Mercedesa umjesto u Srbiju, Rumunjsku ili neku drugu istočnu državu upravo završi tamo i pomogne u postavljanju i trasiranju sigurne egzistecije nekoliko tisuća ljudi.

Jedna stvar čudi, a to je što se kod nas otvaranje stranih šoping centara proslavlja kao veliki uspjeh zbog dolaska investitora. Taj investitor dolazi kako bi odnio, a ne donio novac. Jedino bi otvaranje proizvodnih linija donosilo novac, samo bi nam takve investicije išle naruku i kratkoročno i dugoročno.

 

Čekajući Godotov vlak

 

Stoga, priča o spasu Srbije u zadnji čas pred svjetskom gospodarskom krizom djeluje neuvjerljivo, prije bi se moglo reći da su problemi samo prolongirani i prebačeni na građane. Ostvaren je kratkotrajan uspjeh, dobilo se na vremenu. Ali, na što će se to vrijeme iskoristiti? Tek će sljedeće godine pokazati hoće li se Vlada doista uhvatiti u koštac s pravim korijenima problema. Ova proruska vlada ima slobodu pokušati krenuti nekim novim putem, jer se vidi kako smo na europski vlak malo zakasnili. Hoće li to biti nacionalno odgovorna ekonomija a’la Orbán, antimoderno islandska, pobunjeničko ekvadorska ili ruska tajkunizacija, ostaje nam da vidimo, jer Švicarska, Austrija ili Njemačka definitivno nećemo postati.