Arhiv tekstova

Međunarodna smotra folklora u Zagrebu, 48. po redu, održavala se protekli mjesec na nekoliko poznatih lokacija u hrvatskoj metropoli – Trgu bana Jelačića, Gradecu, crkvi sv. Katarine i Katarininom trgu. Uz nastupe brojnih domaćih i stranih društava i udruga koje su promicale umjetnički izričaj svojega kraja, bilo je tu doista za svakoga po nešto – od međimurske baštine, pjesme i igara iz raznih dijelova Hrvatske i svijeta, do osebujnog crkvenog pjevanja i stvaralaštva s područja etnoglazbe, što su ga upotpunili Lidija Bajuk, Dunja Knebl, te Žiga i bandisti.

Mnoštvo je udruga prodefiliralo Zagrebom, od stranih iz Belgije, Egipta, Iraka, Italije, Kanade, Kolumbije, Mađarske, Makedonije, Slovačke i Slovenije, do domaćih iz Čakovca, Domašineca, Donje Dubrave, Donjeg Kraljevca, Gardinoveca, Goričana, Kotoribe, Male Subotice, Mihovljana, Nedelišća, Orehovice, Podturena, Preloga, Selnice, Svete Marije, Svetog Jurja na Bregu, Štrigova, Turčišća, Vratišaneca, Zasadbrega i Zemunika.

 

Gibarčani na smotri

 

U proteklih 48 godina na smotri su nastupale i brojne udruge iz Vojvodine, ali razlog da pišem ovo i podastirem fotografiju je gostovanje Zavičajne udruge Gibarčana na 32. međunarodnoj smotri u Zagrebu 1988. godine. Svakako već znate da su Gibarčani raseljeni iz najljepšeg sela na svijetu u vrijeme Domovinskoga rata i to 90 posto njih, jer od nekada 296 obitelji ostalo je jedva tridesetak. Diljem Hrvatske, u 66 gradova i sela raseljeno je 260 obitelji, a mnogi su završili i diljem svijeta – od Austrije do Australije. Najviše ih je u Slavoniji – valjda ne može Šokac bez Šokadije, pa su već 1996. godine Gibarčani osnovali svoju zavičajnu udrugu sa sjedištem u Osijeku, a već u srpnju 1998. godine su nastupali na prestižnoj zagrebačkoj smotri pod geslom: »Pitaju nas iz kojeg smo sela, protjerani mi smo Gibarčani«. 

Te su godine u Zagrebu nastupala društva i udruge iz Češke, Francuske, Litve, Moldavije, Norveške, Portugala i Rusije, a od domaćih, udruge iz Duboševice, Donjeg Vidovca, Đeletovaca, Gornjeg Bazja, Gline, Jalžabeta, Jelenja, Kalinovca, Korođa, Kupresa, Lovinca, Miklouša, Polače, Pregrade, Pridvorja, Slunje, Vrlike i uz sve njih i Zavičajna udruga Gibarčana iz Osijeka. Sva društva i udruge dolazili su iz mjesta koja su u ratnom stradanju bila raseljena i opustošena, a moto smotre je bio obnavljanje života nakon povratka i obnavljanje baštine. Jedino se Gibarčani nisu vratili u svoje selo, ali su i usprkos tomu zdušno njegovali običaje i bogatu tradicijsku baštinu.

 

Dokumentarni film

 

Tri su dana Gibarčani bili u Zagrebu, jer im se smotra poklopila sa snimanjem dokumentarnog filma Sjećanje na Gibarac, a baka Manda Mutavdžić, najstarija sudionica i zaštitni znak gibaračke udruge, sjeća se itekako tih dana: »Došli mi u Zagreb, autobus nas istovario ispred velikog hotela. To je studenski dom, bako, kažu ovi mladi, a ja mislim – Bože, baš ta djeca lijepo žive. Taman su nas smjestili u sobe, a neko viče ‘ručak’. Ja mislim, donijet će nam u sobe, a ne, ajde bako u restoran. Isuse, velika neka dvorana, puno ljudi već jede, ja kažem prijatno, a oni meni nešt laprdaju. ‘Što kažu, što kažu?’ pitam Anicu Tetkićevu, a ona kaže: ‘To su stranci’. E, jesmo se najeli tih dana svašta, Bog ih blagoslovio, a eto i ja jela u restoranu«, sjeća se baka Manda.

Imali su Gibarčani zapažen nastup i na Trgu bana Jelačića i sutradan navečer na Gradecu, a kada su silazili sa svečane pozornice, gibaračke snahe, rodom Bapčanke, zapjevale su: »Zagrebe, Zagrebe, kolijevko hrvatstva, pozdrave ti šalju Gibarac i Bapska!«