Arhiv tekstova

Predstaviti Dejana Kovača, tajnika Hrvatskog kulturnog centra Bunjevačko kolo, iznimno je zadovoljstvo, s obzirom da je osoba koju dobar dio hrvatske zajednice u Subotici poznaje – kroz aktivnosti i rad, a vjerojatno i kroz veliku strast prikupljanja starih tradicijskih alata. No, Dejan je poznat i po izradi dobro nam znanih papuča.

»Član sam HKC Bunjevačko kolo od svoje trinaeste godine, točnije od 1980. Za folklorni odjel plesao sam punih punih 10 godina u zlatnoj generaciji koju je vodio Stevan Tonković Pipuš, a 35 godina s velikim žarom i ljubavlju pratim i aktivno sudjelujem u životu i radu  našeg Kola. Također sam dugi niz godina bio volonter Centra, da bi me prošle godine novi Upravni odbor na čelu s predsjednikom Marinkom Prćićem pozvao i velikodušno ponudio radno mjesto tajnika Kola. Odlučno sam prihvatio ponudu i kao dugogodišnji član, volonter i zaljubljenik u Kolo s velikim žarom krenuo u posao. Opis mojih radnih zadataka je širokog spektra, jer sam dobio veliku podršku i neizmjerno povjerenje predsjednika i svih članova Upravnog odbora. To znači da moj posao nije samo uredski, već čini lepezu različitih poslova, što u biti meni nije strano, budući sam kroz svoj radni vijek stekao bogato radno iskustvo«, otkriva nam Dejan. 

 

Rađene papuče

 

Kako smo već i spomenuli, Dejan izrađuje rađene papuče. Ovaj tradicijski zanat naučio je od sada već pokojnog čika Lajče Kujundžića. »Šivanjem papuča i tradicijskim papučoškim zanatom počeo sam se baviti prije 10 godina, kada sam upoznao sada već pokojnog čika Lajču, koji mi je posthumno ostavio u amanet kompletan alat i sve kalupe i modele za izradu papuča. To je bilo prijesudno da se prihvatim zanata o kojem sam znao veoma malo, jer me je moj majstor učio svega mjesec dana pred smrt, a šegrti i kalfe su nekada učili i paštrili se 4 do 5 godina da bi postali pravi majstori. Zanat sam naučio na svojim pogreškama i danas mogu reći kako još nisam majstor, jer i sada ima majstorskih tajni koje nikada neću doznati, jer mi ih nema tko otkriti«, govori Dejan.

Kako nam kaže, sakupljanje starih tradicijski alata uvijek mu je bila opsesija. Može se pohvaliti najkompletnijim postavom svih alata i predmeta koji su bili obvezni u jednoj majstorskoj papučoškoj radionici. »Alate su mi darivali mnogi dobronamjerni ljudi, koji su prepoznali moju žarku i iskrenu ljubav prema našoj tradicijskoj kulturi i baštini«, svjedoči Dejan. 

»Nezaboravne uspomene iz mladosti nosim s brojnih putovanja po gradovima širom Europe, gdje smo sudjelovali i osvajali prva mjesta na velikim i prestižnim međunarodnim festivalima folklora. Sada mnogo manje putujem, ali izlažem svoje rađene papuče na etno sajmovima po Vojvodini, Hrvatskoj, Mađarskoj, Bosni i Hercegovini... Interes za papučama je uglavnom sezonsko. Najveće je za vrijeme žetvenih svečanosti, u sezoni vjenčanja kada svekrva daruje svojoj novoj snahi zlatom vezene papuče na crvenom plišu, ili pak u vrijeme Prela kada se bližnjima daruju nove rađene papuče.

 

Obitelj, hobi i slobodno vrijeme

 

»Supruga Nataša i ja imamo dvojicu sinova, stariji Oliver je ove godine maturirao i želja mu je nastaviti studij u Subotici, a mlađi Oskar pohađa nastavu na materinjem, hrvatskom jeziku u OŠ Ivan Milutinović. Obojica su glazbeno obrazovani, jer su pohađali nižu Muzičku školu u Subotici – instrument tambura basprim kod prof. Mire Temunović. Aktivni su članovi HGU Festival bunjevački pisama i HKC Bunjevačko kolo, dok je Oliver član i tamburaškog sastava Klasovi od njihova osnutka«, govori Dejan o svojoj obitelji, a na pitanje ima li uopće slobodnog vremena, odgovara: »Slobodnog vremena imam vrlo malo zbog velikog broja obveza, ali tu je nedjelja kada je obitelj na okupu – nezaobilazna nedjeljna sveta misa u župi sv. Roka, bogata nedjeljna bunjevačka užna i poslijepodnevno druženje s rodbinom i prijateljima vrijeme je opuštanja i vrijeme kada se ne misli na posao«, govori Dejan.  

Budući da obitelj Kovač živi u kući, imaju dobre uvjete za kućne ljubimce. Njihov pas je ženka zlatnog retrivera, koja je došla kod njih kao štenica, a već tada je bila velika maza pošto su djeca bila mala. Sada je Ledy već u poodmakloj dobi i skrb o njoj je preuzeo Dejan. 

Što se tiče Dejanova hobija, tu nema mnogo dvojbe – jasno je da je to izrada bunjevačkih, šokačkih, mađarskih, slavonskih i bizovačkih papuča. Ovaj zanat ga ispunjava, a ujedno predstavlja i dodatni izvor prihoda za obitelj. Kako Dejan kaže: »Sklopio sam dobro s korisnim.« 

 

Planovi za budućnost

 

»Imam još puno planova za budućnost, ali su sada djeca i njihovo školovanje na prvome mjestu. Želja mi je naučiti osnove slamarstva kako bih mogao unijeti neke svoje nove ideje u tu umjetnost, naravno kad mi slobodno vrijeme to dopusti«, kaže Dejan.

Što reći na koncu, Dejan je osoba koja doista zaslužuje pohvale zbog svog nastojanja da očuva našu tradiciju i baštinu. Dok ima ovakvih ljudi, neće izumrijeti ono što je stasalo na sada već opustošenim salašima, salašima naših sjećanja. Ako ih se sjećamo, znači da tradicija živi tu u nama i ne može tako lako nestati i izumrijeti.