»Vidim da smo sami«

19.03.2004

Neočekivano, kao i prijašnjih godina, naglo je zakucalo proljeće. Snijeg je okopnio, a temperatura je samo za par dana porasla trostruko. Sve je živnulo. Pada mi na pamet jedna zakonitost koja me i duhovno oplemenjuje. Pšenično zrno proizvelo je nov život: klicu. Ono traži svoj put prema gore, ispruža se prema svjetlu. Razmišljam. To je iskonska kretnja svega što živi: uspinjanje – prekoračivanje sebe. Kako veličanstvena zakonitost. Isklijati, izniknuti, rasti i narasti. Sve prema gore.
   A ono što je proizvelo tu težnju rasta je jedno suprotno kretanje: silaženje – sebedarje. Sunce, naime, šalje svoje svjetlo dolje. Ono u svojim zrakama daje sebe; pri tom proizvodi život i rast. Tako dva kretanja, koja se međusobno nalaze i ukrštaju, daju puninu životu. Svjetlo teži dolje prema zrnu. Zrno teži gore prema svjetlu. Kada se te dvije datosti susretnu, život buja i cvjeta.
NEDOSTAJE NAM SEBEDARJE: Dalje razmišljam u tom svjetlu proljetnoga ohrabrenja u našoj zajednici. Toliko toga je posijano. Mnogo zrnja ležalo je u zemlji. Trebalo je samo malo toploga sunca – nove zakonitosti – pa da se ispruži prema svjetlu. I da počne rasti. Uspinjati se – prekoračivati sebe. Tko to ne uspijeva – zakržlja.
I baš sam se poplašio toga »zakržljavanja«. Kako rekoh, mnogo je posijano i mnogo je niklo. Nije nam uskraćeno Božje sunce, ali nam je često uskraćena ona zraka koja daje sebe i pri tom proizvodi život i rast. Nedostaje nam sebedarje pa se dogodi da svatko »raste za sebe«, a onda više nemamo njive i polja nego izniklo stablo ili biljčicu, ali koja živi sama za sebe i tim samim izložena kasnije kušnjama vremenskih nepogoda, vjetra i oluje, lako podlegne, slomi se i mjesto da donosi plod i obogaćuje, ostaje krš i možda nerazvijen žbun.
   Šteta. Mislim, naime, ako nam je Bog, gospodar povijesti, namijenio ovu njivu koja je sada dobro zasađena i iz koje niču mnoge vrijedne i nove klice, moramo se sabrati i puno poraditi na sebi da bi ono sunce koje je svima darovano tako dospjelo do svih da, cijela njiva uzraste i donese obilat rod. Isus je bio strpljiv. Kada je primijetio da s pšenicom raste i kukolj, nije dao čupati kukolj u rastu. Pustio ga je neka raste do žetve, a onda se već našao netko komu je on dao zadatak da odvoji pšenicu od kukolja. Jasna prispodoba i jasna aluzija. Proljeće je zato da se ne čupa nego otvori prema suncu. Raste i dopušta se da pokraj nas također raste, a pustimo gospodaru povijesti da On razlučuje. Inače se bojim da će se dogoditi njiva koja će biti dobro pripremljena, posijana ali na kraju raščupana.
PRIČA SA SALAŠA: Sjećam se jedne pripovijetke Ivana Kujundžića. Još kao mlad svećenik tu knjigu sam crtežima ilustrirao, a zove se »Deran s očima«. U toj knjizi jedna pripovijetka govori o jednom bračnom paru koji je živio na salašu. Cijeli život su marljivo radili. Nisu poznavali razlike noći i dana, niti godišnja doba. Radili su da bi imali i da bi imali što više. Radili su marljivo i pomalo lakomo. Nisu imali vremena živjeti. Nisu dali život nikomu da ne bi morali ono što zarade, steknu i postignu s nekim dijeliti. Radili su, zaradili i imali. Bili su sjajni, bili su dobri, samo nisu dali život drugome.
   Konačno je došla najveća revolucija ondašnjeg vremena: struja na salaš. Prvi su je instalirali i prvi su imali u cijelome kraju električnu energiju na salašu. Da bi pokazali drugima i sebi kako im je lijepo, prvu večer su uključili sve žarulje. Salaš je bljesnuo u svjetlu kao »Božićna grana«. Sjećam se tada da je u priči udarna poruka u ovom dijalogu: »Vidiš li ženo kako je sada sve lipo, kako je svitlo kao po danu?« Ona mu odgovori: »Da, čovče, vidim ko po danu, tako je svitlo i sad tek vidim kako smo gorko sami!«
   Razmišljam o toj našoj zajednici u kojoj toliko toga niče, organizira se, uspinje se prema svjetlu. S druge strane primjećujem kako se ipak netko stalno laća zabranjenog posla da čupa, trijebi, presađuje prije vremena. A malo-malo pa se naoblači do te mjere da i sunce sakrije svoje zrake kojima daje sebe, pa se nekako umjetno zaustavi život i rast. Bojim se. Što ako se jednoga dana upali svjetlo tako jasno da ćemo sve vidjeti jasno i da će nam biti sve jasno i postati jasna spoznaja: sve imamo, samo više nema nas.
   Kad tako razmišljam, želio bih sebi postaviti, a i vama, nekoliko pitanja. Gdje u ovoj stvarnosti prepoznati sebe? Gdje je uistinu prava želja rasti kao klica? Gdje stvarno nalazimo svjetlo i toplinu? Gdje naš život treba biti više i dublje ukorijenjen? Iz čega crpsti hranu za rast? Imamo li hrabrosti kao pšenično zrno koje se mora predati samoprijegorno da bi drugi mogli živjeti i rasti? I najvažnije pitanje: da li smo svjesni da kao sunce moramo darivati svjetlo i toplinu da drugi mogu rasti? Iskonska kretnja svega što život znači je uspinjanje – prekoračivanje sebe i davanje sebe i tako rađanje života. Eto, razmatranje koje je i Korizmeno i Uskrsno.