Proteklih je mjesec dana u Zagrebu bila otvorena izložba pod nazivom Vojvođanska biserna grana – nošnje naroda Vojvodine, koja je nastala u suradnji Posudionice i radionice narodnih nošnji iz Zagreba i Kulturno-informativnog centra Mladost iz Futoga. Budući da je Posudionica već nekoliko godina zaredom sudjelovala na Festivalu nošnje, nakita i oglavlja Biserna grana, koji se organizira u Futogu, izložba je pružila mogućnost da se ova udruga predstavi u Zagrebu.
Na izložbi je prikazan 21 komplet nošnji 6 naroda koji nastanjuju Vojvodinu, a riječ je o nošnji Srba, Hrvata, Mađara, Slovaka, Rusina i Rumunja. Većina kompleta je iz fundusa KIC-a Mladost, dok je nošnja Hrvata iz Vojvodine iz vlasništva Posudionice. Dakako da se narodna nošnja Vojvodine ne može ograničiti samo na prikazane komplete, no osnovni cilj je bio dočarati ljepotu i raznolikost vojvođanske baštine.
Nošnja panonskog tipa
Na tradicijsko odijevanje u Vojvodini utjecali su različiti čimbenici, koji sežu još iz vremena prelaska naroda iz planinskih oblasti u ravničarsku panonsku zonu, ulazak u relativno mirno razdoblje prosperiteta, te pojava tvorničkih materijala u XIX. stoljeću. Izoliranost nekih manjinskih zajednica je rezultirala time da je danas njihovo tradicijsko ruho mnogo bolje sačuvano no što je to slučaj u matičnim zemljama.
Kroz izložbu nošnji naroda iz Vojvodine provela nas je Subotičanka, etnologinja Bojana Poljaković, koja je kao uposlenica zagrebačke Posudionice i sama sudjelovala u postavljanju izložbe. Prema njenim riječima, tradicijsko odijevanje nacionalnih zajednica Vojvodine se ne može podvesti pod termin »vojvođanska nošnja«, jer iako postoje zajednički elementi, ipak je svaka nošnja priča za sebe. »Kada govorimo o vojvođanskoj nošnji važno je istaknuti kako je riječ o nošnji panonskog tipa koja se mijenjala pod utjecajem građanske mode što se ponajprije može vidjeti po materijalima i krojevima. Mnoge izložene nošnje su izrađene od kupovnih materijala kao što su svila, brokat, baršun i ukrašavane su ukrasima od tvorničkih materijala poput svilenog konca i šljokica, dok su pojedine nošnje kao što je to slučaj kod Hrvata i Rumunja zadržale značajke starijeg tipa. One su izrađene od domaćeg platna koje se nije prekrajalo, već se sastavljalo od takozvanog ‘pola’ tkanog platna i ručno ukrašavalo vezom, poznatim kao šling i zlatovez«, ističe etnologinja Poljaković.
Ukrašene podsuknje
Ona nadalje objašnjava kako postoje i zajednički elementi, te se tako znalo dogoditi da se recimo ženska nošnja Srba iz Sombora i Banata pomiješa s bunjevačkom svilom. Ovakve sličnosti nisu začuđujuće, budući da ovi narodi dugi niz godina žive skupa, te neminovno utječu jedni na druge.
»Sličnosti su se mogle uočiti ne samo unutar Vojvodine, već i s nošnjama u Hrvatskoj. Tako se na primjer na izložbi mogao vidjeti muški kaput Srba iz Srijema ukrašen zlatovezom koji je također karakterističan za istočnu Slavoniju i zapadni Srijem. Recimo, podsuknje su se bogato ukrašavale, pa je zanimljivo kako su se pojedine ženske nošnje u Vojvodini nosile tako da se podsuknja jasno vidi ispod gornje suknje, što nije slučaj u Hrvatskoj gdje se jednako bogato ukrašene podsuknje nisu isticale. Isti je slučaj s nošnjama Hrvata u Vojvodini gdje se podsuknje ne vide. Na izložbi se mogao vidjeti i kaput tzv. opaklija, koji je služio kao ogrtač u zimsko doba, a jedini je dio narodne nošnje svojstven svakoj narodnosti. Posjetiteljima je posebno zanimljivo bilo vidjeti drvene klompe koje su se također nosile zimi, a znale su služiti i kao svojevrsne klizaljke po snijegu«, objašnjava Bojana Poljaković.
