Poraz na Mohačkom polju nije bila ni prva ni posljednja bitka koja je izgubljena. Jedna jedva sakupljena, po naoružanju zastarjela, neuvježbana i loše vođena skupina ljudi je poražena od u »svijetu« tada najbolje vojske. Činjenica je da se tada Hrvatsko-Mađarska Kraljevina našla u žrvnju između dviju velesila: Habsburškog Carstva i Otomanskog Imperija, ali sudeći po daljnjem ponašanju elite, pripadnici visokog plemstva i svećenstva nisu bili svjesni »svjetske situacije«. Istini za volju, tadašnja je elita bila »malo obezglavljena«, jer su na bojnom polju mrtvi ostali obojica nadbiskupa, Tomori i Szalkai, petorica biskupa i 28 velikodostojnika. Kraljeva sudbina tada još nije bila poznata, što nije spriječilo njegova zamjenika, nadora zemlje Istvána Báthorija, da sa svojim pratiocima, bježeći iz bitke, usput opljačka karavanu pečuškog kaptola, koji su isto iz Pečuha bježali od Turaka! Vijest o porazu iznenadila je i »Zapadnu Europu«, koja je bila zaokupljena sukobom Habsburgovaca i Francuza, ali i samog Sulejmana, koji nije vjerovao da je tako lako izvojevao pobjedu nad višestoljetnim (nekad) moćnim neprijateljem. To je bio jedan od razloga što je 25. rujna napustio Mađarsku Kraljevinu, jer je znao kako u zemlji postoje još dvije vojske, jedna Ivana Zapolje, koja je ulogorena kod Tise, i druga koju vodi Krsto Frankopan i koja stalnim »gerilskim« napadima uznemiruje njegove trupe.

 

Ivan Zapolja bi se ženio

 

U zemlji vlada skoro idilična atmosfera, najmoćniji feudalac zemlje Ivan Zapolja (mada se još ne zna kraljeva sudbina), nakon odlaska Turaka, početkom listopada šalje svoje izaslanike u Požun kod kraljice Marije zaprositi je. Tada 39-godišnji Zapolja zna kako je Marija iz loze Habsburga, i ako bi dobio njenu ruku, zadobio bi i savezništvo najmoćnije europske obitelji. Marija ubrzo šalje i odgovor u obliku citata rimskog pjesnika Ovidija: »prihvatila ili ne, ženi je uvijek drago da je zaprose«. Na ovu vijest Zapolja je pokrenuo svoj logor u Tokaju (ni Turci to nisu mogli) i krenuo prema Budimu i Stolnom Beogradu (Székesfehérváru). Inače, ovo nije prvi put da Zapolja zaprosi ženu najvišeg ranga. Prije je tražio ruku princeze Ane, sestre Ludovika II. i kćerke Vladislava II. Jageloviča. Na kraju je Ana postala ženom austrijskog nadvojvode Ferdinanda, najvećeg Zapoljinog rivala za hrvatsko-mađarsko prijestolje. Naime, Ferdinand je, vjerojatno vodeći se nepotvrđenom viješću o smrti kralja, 20. rujna objavio preko izaslanika svoje pretenzije biti hrvatsko-ugarskim kraljem, na temelju dogovora Jageloviča i Habsburgovaca. Nije prvi put u povijesti ove kraljevine da postoji jedna zemlja i dva (tri) kandidata da zasjednu na prazan tron, ali kako smo to već napomenuli, »međunarodna situacija« je mnogo drugačija. Ferdinandov brat Karlo V. je najmoćniji vladar svijeta, u čijem carstvu »nikad ne zalazi sunce« (on vlada i na novootkrivenom kontinentu, u Americi). S druge strane, mada još samo u potaji, Sulejman (tada još nije bio Veličanstveni) »u tišini« podupire Zapolju. 

 

Početak »medijskog rata«

 

Nakon što je pokopao skroz neprepoznatljivo tijelo mrtvoga kralja, Ivan Zapolja je po drevnom običaju u sekešfehervarskoj katedrali 11. studenoga 1526. godine okrunjen za hrvatsko-ugarskog kralja pod imenom Ivan I. (I. János). To je mogao uraditi jer je većinu teritorija Mađarske on kontrolirao, a imao je i potporu hrvatskog, prije svega slavonskog plemstva. On je okružen isto vjernim Hrvatima: slavoncem Stjepanom Brodaričem i jednim vrlo interesantnim čovjekom koji je ušao u povijest po raznim imenima - Juraj Utješenić ili Utješinović, Fráter György, Martinuzzi György, koji će odigrati isto značajnu ulogu u povijesti, prije svega Mađarske. Ferdinand ove događaje nije mogao spriječiti, ali je koncem 1526. godine započeo »pravi medijski rat«, kada je humanist i pjesnik Johannes Cuspinianus, diplomat njegova brata Karla V. i veliki pobornik Habsburgovaca i Jageloviča, u Beču objavio »Besedu«, u kojoj Mađare izravno optužuje za smrt mladog kralja Ludovika II. jer ga nisu dobro branili, neizravno nagovještava da su ga oni možda i ubili. Brodarič je svoje izvješće poljskom kralju napisao djelomično reagirajući i na ove »bezočne, nepravedne i uznemirujuće« optužbe. Sljedeće godine »medijski rat« je, kako već to biva, prerastao i u pravi sukob, čiji je glavni akter bio podrijetlom iz Srijema.