Arhiv tekstova

Internet je u današnje vrijeme neizbježno sredstvo komunikacije i poslovanja. Posredstvom baš ovog medija, dogodila se sljedeća priča.

Nedavno sam primila e-mail od gospodina koji se zove Norbert Renkl i koji je u istome napisao kako je vidio portal Bačkog Monoštora, između ostalog i skenirane stare fotografije sela od prije 40 – 50 godina, te da je svojedobno, 1959. godine, s obitelji boravio u Monoštoru i proveo nezaboravne trenutke. Nakon nekoliko dana, »staromodnom« poštom stiglo mi je 100-tinjak crno-bijelih fotografija od gospodina Renkla, na kojima su ljudi i motivi iz Monoštora, zabilježeni kamerom te ´59. godine. Sve sam ih skenirala i sačuvala za vrijeme koje dolazi, a o dojmovima jednog od prvih turista u Monoštoru odlučila sam napisati članak. Norbert mi je poslao tekst s detaljnim opisom svojega putešestvija i anegdota u našim krajevima – vjerujem kako je vrijedan da se podjeli s čitateljima. Još jedna napomena, u prijevodu teksta s njemačkog jezika pomogla mi je studentica Miljana Ćorović s Bečkog sveučilišta, čija je majka podrijetlom iz Monoštora i vlasnica je renomirane škole njemačkog jezika u Novome Sadu i ovom prilikom im zahvaljujem. 

 

Evo što piše Norbert Renkl: 

 

»Mi živimo u Hafenlohru na Majni. To je  malo selo u blizini Vicburga/Bajerna, s oko 800 stanovnika. Selo se nalazi na rijeci Majni. Moj otac dr. Heinrich Renkl svojedobno je veoma rado pecao i njegova je velika želja oduvijek bila uloviti soma, ali njih u ovoj rijeci nije bilo. Jednoga dana sreo je drugog ribiča iz Marburga/Lahna, koji mu je pričao o fantastičnim mogućnostima, kako uhvatiti soma u Dunavu. Taj je ribič već prije godinu dana bio u Bačkom Monoštoru i nije krio oduševljenje ovim mjestom, između ostaloga i kao rajem za ljubitelje ribolova. 

Moj otac je, i pokraj pecanja, želio ići na godišnji odmor, pa je iskoritio priliku sve spojiti u jednu ekspediciju. Poveo je sa sobom i svoju djecu – kćeri (Christu i Ulrike), sinove (Felixa, Thomasa, Corneliusa i mene - Norberta), ženu Christine i kućnu pomoćnicu Helene. Za to je morala pri jugoslovenskom konzulatu u Münchenu biti zatražena viza za sve. Ljudima u konzulatu je bila interesantna činjenica da je za svrhu posjeta Jugoslaviji bilo navedeno obrazloženje: pecanje! 

Navedenih devet osoba bit će podijeljeno u dva auta: crveni mercedes 220 S i zeleni ford taunus. Osim toga, na put je ponesen i 2-PS-motor za pokretanje čamca, kako bismo se mogli voziti Dunavom. Ovaj će motor biti spakiran u gepek mercedesa, pokraj nekoliko pecaljki. 

Kada smo krenuli iz Njemačke padala je kiša i kada smo stigli u Bački Monoštor, ona je i dalje padala. Put nas je vodio kroz München – Bad Gastein ... – Klagenfurt – Loibl – Pass, tunel je bio samo jednim dijelom izgrađen, do Lajbaha – Zagreba – Slavonskog Broda – Osijeka preko  cestovno-željezničkog  mosta preko Dunava prema  Bačkom Monoštoru.

Zbog kiše Dunav se izlio na obalu i tom prilikom povukao mnogo  vode koja je bila jako mutna. Budući da je osnovni cilj ekspedicije bio lov na soma, jedva smo dočekali sjesti u čamac i krenuti rijekom u potragu. Već poslije prve kratke vožnje duž obale odustali smo od pokušaja lova, jer je motor kojega smo ponijeli sa sobom bio previše slab za pokretanje limenog čamca s tri osobe na brzo tekućem Dunavu. Otac nije uhvatio niti jednoga soma. Mi, djeca, smo nakon toga otišli do romskog naselja  i tamo kupili nekoliko riba, među kojima je bio i po koji som, te sve to pokazali ocu. Dunav je preplavio  obale i ribe su tamo ležale, što su Romi dobro znali, te im nije bilo teško ispuniti porudžbinu.

Tijekom boravka u Bačkom Monoštoru bilo je veoma toplo. Zbog mnogo  kiše su puteljci bili blatnjavi i klizavi – na veliko zadovoljstvo djece. Velika vrućina zajedno s visokom vlažnošću zraka privukla je mnoštvo komaraca, zbog kojih je moja sestra Gizela imala problema. Zbog alergije ona je skroz bila u plikovima i mi smo je trljali rakijom (naravno - dudovačom), što je na njenoj koži izazvalo neugodan miris.

Sestre i roditelji su bili smješteni u kući seoske babice Julijane Elgec. Već tada je ona bila kolekcionarka ukrasnih tanjura. Koliko znam, tanjuri su gradili osnovu jednom malom muzeju u Bačkom Monoštoru. Julijina kuća  nije imala tekuću vodu. Kuhanje se odvijalo u takozvanoj »ljetnoj kuhinji« – u jednoj maloj prostoriji van kuće. Kao sredstvo za potpalu su se koristili klipovi kukuruza i bilo je veoma naporno uspostaviti ravnomjeran plamen.

Jednoga dana Christine – Hajnrihova žena, je željela za ručak specijalitet – bubrege urolane u teletinu. Christa, starija sestra, bila je poslana kod mesara kupiti bubrege. Stigavši kući, odmah je pokušala uviti bubrege u teletinu. Nije bila obazriva  i odjednom se tu stvorila mačka, koja je pobjegla u dvorište s jednim bubregom kao plijenom u ustima. Krenula je jesti, ali joj je Kristina otela ostatak, od čega je napravila izvrsno jelo. Specijalitet je pohvalila i Christina, dok mlađa Christa nije uopće htjela jesti.«

Kao vrlo neobična građevina za veselu skupinu gostiju iz Njemačke, pokazao se i poljski klozet, budući da ranije nikada nisu imali priliku vidjeti takvo nešto. Ograničeni kapacitet ove prostorije predstavljao je otežavajuću okolnost za mnogočlanu obitelj.

Jednom tjedno održavala se tržnica u selu. Norbert i njegova obitelj tamo su se opskrbljivali voćem i povrćem. Kako kaže, ljudi su često stajali oko njih u čudu, jer još nikada nisu vidjeli da netko za jednu obitelj toliko puno kupuje. Lokalni policajci i druge osobe u odori ili bez nje su ih  svakodnevno kontrolirali i ispitivali što kupuju, što bi htjeli jesti, koliko još novca imaju, s kime su u kontaktu i tako dalje. To je bilo potpuno neuobičajeno i veoma neugodno.

Norbert dalje opisuje: »Jednoga dana je otac krenuo za Sombor. Išao je kod frizera i strpljivo čekao u redu. Točno u trenutku kad je on došao na red, u prostoriju je ušao visoki funkcionar i sjeo u stolicu. Moj je otac ustao i glasno rekao: ‘U komunizmu su svi ljudi jednaki!’ Nakon muka u frizerskom salonu koji je tada nastao, funkcionar je ustao, a potom je moj otac zauzeo svoje mjesto za šišanje.

Neposredno prije našeg polaska kući otišli smo ručati u malu gostionicu u Bačkom Monoštoru. Dobro smo se najeli. Kada je otac htio platiti, vlasnik je rekao: ‘Kuća časti.’ Potpuno  smo se iznenadili. Domaćin nas je častio, a  znali smo kako nije imao mnogo i da je prilično teško živio.

I povratak kući morao je biti dinamičan, pa smo tako prolazili kroz Slavonski Brod. O strahote!

Benzinska crpka u Slavonskom Brodu je malo prije toga eksplodirala, jer je netko bacio zapaljenu cigaretu u benzin. Jedan vozač nam je onda dao 20 litara normalnog benzina i vozili smo sporo, kako se motor ne bi pregrijao, u pravcu Zagreba. Fordu taunusu je potreban super-benzin. Otac nam je pokazao Postojinsku jamu, a zatim smo nastavili prema Klagenfurtu, gdje smo prenoćili. Odatle do Bad Gasteina, do rezerviranog auto-utovara – Salzburg – München  i Würzburg do Hafenlora. 

Treba uzeti u obzir i to da je u to vrijeme postojalo samo nekoliko gotovih autocesta u Austriji i Njemačkoj.«

 

Za kraj, Norbert je napisao i rezime:

 

»Svi smo bili iznenađeni i dirnuti prevelikim gostoprimstvom i srdačnošću stanovnika, kako Bačkog Monoštora, tako i ljudi koje smo sreli u okolici – i to samo 14 godina nakon rata.

Budući da sam upoznao toliko ljubaznih ljudi, lako mi je bilo oženiti ženu iz ove zemlje – Milenu Ristović, sada Renkl.« 

Gospođa Milena i danas dobro govori naš jezik i nedavno je na njemački sa srpskog prevela knjigu Milana Ristovića »Crni Petar«, koja govori o predrasudama Nijemaca i Austrijanaca o stanovnicima naše zemlje.

Zahvaljujemo Norbertu i želimo mu da barem još jednom dođe u Monoštor i usporedi sadašnje sa stanjem kojega se sjeća s fotografija, ovoga puta će sigurno upecati onoga soma, a pokazat ćemo mu i neki očuvani sanitarni čvor, iznenadit će se kako se isti još uvijek mogu vidjeti u ovim krajevima...