Arhiv tekstova

Europska esperantska unija proglasila je 2012. godinom Tibora Székelya. U povodu obilježavanja stote obljetnice njegova rođenja, u Subotici je nedavno održana večer pod nazivom »Svijet u njegovim rukama« na kojoj je predstavljena knjiga »Sličnosti i razlike«, posvećena ovom svjetskom putniku, istraživaču, piscu, esperantistu, muzealcu…  

Tibor Székely rođen je 1912. godine u Spiškoj Suboti (Spišská Sobota, danas Poprád u Slovačkoj), dok je ona bila u Austro-Ugarskoj. Putuje od malena. Kada mu je bilo tri mjeseca roditelji prelaze u Banat, gdje provodi djetinjstvo u Čeneju, koji je danas u Rumunjskoj. Gimnaziju pohađa u Kikindi i Nikšiću, a u Zagrebu završava pravo i postdiplomski studij iz muzeologije. 

Već od četvrte godine, kad još ne zna čitati i pisati, provodi sate nad prvim tomom enciklopedije – nad slovom A. U njoj je našao sve što mu je bilo potrebno: Afriku, Ameriku, Aziju, Australiju. Zagledan u geografske karte, ilustracije i fotografije o raznim narodima i plemenima stalno zapitkuje starijeg brata za potpise ispod njih i svladavajući tajnu čitanja, odlučuje posjetiti sve te ljude iz knjige i postati im prijatelj. U ovom višejezičnom podneblju, pokraj mađarskog jezika, kojeg je naučio u obitelji, svladao je srpski, njemački i francuski, pohađajući osnovnu školu i gimnaziji u Kikindi. Zatim mu je otac premješten u Crnu Goru, šesti razred gimnazije uči u Nikšiću, gdje će maturirati, i tako upoznaje dvije kulture, »ravničarsku« i »brđansku«. 

 

Iz Zagreba u svijet

 

U Zagrebu upisuje Pravni fakultet i ondje svladava hrvatski jezik i esperanto. Otac mu je plaćao studij, a on je za njega završio pravo, premda ga ono uopće ne zanima. Ispite daje u najkraćem roku, uz najnižu ocjenu. Tijekom studija, koje završio 1933. godine, kao jedan od dva najmlađa studenta na fakultetu, u Zagrebu pohađa poduke iz slikarstva i kiparstva, a kasnije radi u »Merkur­-filmu«, kao šef propagande i prevoditelj tekstova za filmove, odakle ga šalju u Prag, gdje uči režiju i šest mjeseci je pomoćnik kasnije glasovitog redatelja Otokara Vávre. Rat je na pomolu i on napušta Europu. Za zagrebački dnevnik »Hrvatski list« dogovara seriju reportaža o iseljenicima u Južnoj Americi, a u isto vrijeme radi za beogradske »Novosti« i časopis »Nekad i sad«. 

Uz pisanje ispomaže se slikarstvom, uči španjolski, pa nakon dvije godine pokreće časopis »Rutas« (Putovi) namijenjen turizmu, putovanjima, ekspedicijama, etnografiji i geografiji. Intervjuira glasovitog planinara Švicarca Hansa-Georga Linka, koji se četiri puta ispeo do vrha Aconcaguae, najviše točke u objema Amerikama. Link ga poziva da zajedno pođu u još jedno osvajanje Aconcaguae. Od devetero članova ekspedicije svega ih troje stiže na vrh te planine, četiri člana usput su poginula. 

Uoči polaska ekspedicije dogovorio je s jednim argentinskim listom tekst u sedam nastavaka o pothvatu, ali kako ih je zadesila tragedija cjelokupni tisak bruji o ovom događaju – i piše se svašta! Stoga Tibor Székely priprema knjigu u kojoj iscrpno svjedoči o pohodu na Aconcaguau, po izlasku istom razgrabljenu i ubrzo prevedenu na mnoge jezike. Godinu dana kasnije s ekspedicijom argentinske vojske polazi u potragu za tijelima poginulih prijatelja. Nalaze ih pod samim vrhom. Tada dopisuje još jedno poglavlje »Oluje nad Aconcaguaom«, koja je u Argentini doživjela ukupno pet izdanja i uvrštena je u školsku lektiru. Iz Argentine odlazi u Brazil,  Boliviju, Venezuelu i s vremenom upoznaje sve zemlje Južne i Srednje Amerike. Nakon ovih putovanja nastaju knjige: »Kroz zemlju Indijanaca«, »Gdje prestaje civilizacija«, »Putovanje izvan vremena«, »Suton u raju« i dr. 

 

Otvorenost prema kulturama 

 

Na ovim pohodima suočava se s različitim kulturama ili njihovim ostacima i s tzv. »primitivnim narodima«, ali Székely ne misli tako, za njega su svi ljudi jednaki. Ovo je uvjerenje ponio iz obiteljskog okruženja, kad je još u djetinjstvu odlučio biti prijatelj svih naroda. S lakoćom uspostavlja s ljudima komunikaciju, jer ih sve drži sebi ravnima, a oni ga, gotovo posvuda, primaju u svoj krug. Različite kulture stalno ga bogate i dodaju nešto novo onome što je već bio, onome što je znao i onome što je osjećao. 

Dobro je ovladao s deset jezika, na kojima je u svako doba mogao održati predavanje: mađarski, njemački, srpski, hrvatski, talijanski, engleski, francuski, španjolski, portugalski i esperanto, ali je učio još petnaestak jezika: arapski, japanski, hindu, grčki, svahili i jezike, ili izričaje brojnih plemena. Ipak, poseban značaj pridavao je esperantu, jer od kad zna za sebe osjeća potrebu da preskoči sve barijere, pa i jezične, kako bi se mogao sporazumijevati sa svim ljudima. Esperanto je naučio u vrijeme studija, za tri mjeseca, i od tada se njime stalno služio, ali bi se moglo reći i da je služio esperantu, propagirao ga u svakoj prilici i na razne načine. Od dvadesetak svojih knjiga Székely je šest napisao na esperantu, pa je na jednom skupu pisaca, u Budimpešti, izabran za predsjednika Međunarodnog udruženja pisaca na esperantu. 

 

Zbirka predmeta

 

Predmete s putovanja sakuplja još za boravka u Južnoj Americi, i to samo one koji su mu se dopadali; mnoge je prodavao ili ustupao jer ih nije imao gdje smjestiti. Po dolasku u Suboticu prvi put u životu stiče pristojan i prostran stan i od tada sustavno skuplja predmete. Da ne bi svaštario, opredijelio se za ritualne maske, glazbala, te kape i šešire. 

Prikupio je oko 300 oglavlja, 140 glazbenih instrumenata i oko 140 maski sa svih kontinenata, uz mnogo drugih predmeta, ali je uvijek naglašavao da nije sakupljač starina nego predmeta koje rabe narodi današnjice. Dakle, sakupljao je samo ono što je namijenjeno upotrebi, a predmete je većinom kupovao ili mijenjao, tek poneki je dobivao na poklon, a ti su mu bili posebno dragi, jer su to bile, zapravo, uspomene na prijatelje. 

 

Putovanja

 

Tibor Székely uvijek je zarađivao novac za putovanja, a ona nikada nisu bila jeftina. Ponekad je dobivao olakšice, recimo, australska vlada mu daje auto i vozača dok snima film o toj zemlji, a od zrakoplovne kompanije Nove Gvineje dobiva 26 besplatnih letova, pod uvjetom da joj načini stanovitu propagandu u svojim predavanjima, u knjizi i člancima koje odatle piše, itd. 

I u ovim prilikama znanje esperanta bilo mu je od velike pomoći, zahvaljujući njemu stječe mnoge prijatelje. Pozivaju ga k sebi, prate kao vodiči, tumači i prevoditelji. Kinu je obišao na poziv tamošnje Lige esperantista. U Japanu četiri mjeseca drži predavanja na esperantu u trideset gradova i svugdje je primljen kao gost u privatnim kućama, što je znak velikog štovanja, jer premda ih odlikuje gostoljubivost, Japanci svoje goste obično smještaju u hotel. 

Tijekom više desetljeća provedenih na putovanjima Tibor Székely je mnogo vidio i naučio, ali se ponečega morao i lišiti. »Ako sam ponešto izgubio na tom građanskom planu u svom životu, to je, bar za mene, minimalno u usporedbi s onim što sam dobio«, primijetio je jednom prigodom. 

 

Ostanak u Subotici

 

Mogao je ostati u Južnoj Americi, nastaniti se u SAD-u, Japanu, Nepalu, Šri Lanki ili živjeti bilo gdje na svijetu, a onda je jednog dana, ipak, načinio izbor i odlučio se za Suboticu, gdje se javlja na natječaj za direktora Muzeja. Do tada se nije se bavio muzeologijom, već samo etnologijom, a budući da je obišao mnogo muzeja na svim kontinentima, odmah upisuje postdiplomski studij muzeologije u Zagrebu i poslije 26 ispita stječe zvanje magistra. Imao je tada 65 godina i u šali govorio kako je to najbolja dob da čovjek nešto novo nauči o sebi i svijetu.

»U životu sam sakupljao najrazličitije predmete, a još više doživljaje, međutim, moja najskupocjenija zbirka su moji prijatelji. Imam prijatelje u svim zemljama u kojima sam boravio, među svima sa kojima sam nekad pričao, koji su nekad pročitali neku moju knjigu. Otuda mislim da je najvažnije što sam u životu mogao uraditi traganje za prijateljstvima i dokazivanje ljudima, na jedan blagi način, da treba biti optimista i vjerovati u svijet u kojem živimo. Zato ne bi bilo pogrešno ako bih za svoj život rekao da je bio: karavana prijateljstva. Prihvatio sam od jedne djevojčice koju sam sreo u Finskoj –­­ vjerojatno je bila nomadskog podrijetla –­­ izreku koju sam učinio svojom: ‘Kad me netko pita odakle sam, ja odgovaram da pripadam svijetu’. Tako sam i ja sa svakog mjesta koje sam posjetio ponio nešto za sebe, a na svakom mjestu sam i djelić sebe ostavio«, rekao je u jednom razgovoru.

Tibor Székely je preminuo u rujnu 1988. godine, a pokopan je na Bajskom groblju u Subotici.