Arhiv tekstova

Među 67 vojvođanskih dvoraca, jedini dvorac na teritoriju Sombora je Fernbachov dvorac u Aleksi Šantiću, poznatiji kao »Baba Pusta«. Ovaj je dvorac jedan od najljepših vojvođanskih dvoraca. Za nešto više od jednog stoljeća prošao je burne godine. Od obiteljskog zdanja moćnog veleposjednika Károlya Fernbacha, zadružnih ureda seoskog poljoprivrednog poduzeća, prodaje kontroverznom biznismenu u paketu s tim istim kombinatom, do zapuštene ruševine iz koje je odneseno sve što je imalo bilo kakvu vrijednost. Iako je sam dvorac i park oko njega zdanje koje je pod zaštitom države, njegovo čerupanje trajalo je desetljećima. Prije nekoliko godina najavljen je vojvođanski projekt obnove  dvoraca, među kojima je i »Baba Pusta«, ali se od najave dalje nije odmaklo.

 

Županovo zdanje

 

Obitelj Fernbach je krajem XIX. i početkom XX. stoljeća imala velike industrijske objekte i komplekse zemlje u Bačkoj, Banatu i okolici Segedina u Mađarskoj. Braća József, János, Bálint, Antal i Károly imali su više dvoraca u Vojvodini. Jožef Fernbach bio je vlasnik dvorca u okolici Apatina, koji su kasnije od njega otkupili Dunđerski. Balint je imao ljetnikovac u Sonti i na Krivaji, Antal dvorac u Temerinu, dok je Károly bio vlasnik spahiluka i dvorca u Aleksi Šantiću, poznatijeg kao »Baba Pusta«. Károly Fernbach je rođen 28. siječnja 1868. godine u Apatinu. Završio je trgovačku akademiju u Budimpešti. Poslije završenog školovanja vratio se na imanja koja je dobio od svog oca. Važio je za veoma naprednog i uglednog veleposjednika. Fernbach je imao ergelu od 280 konja, proizvodio je cvijeće, a zemlju je obrađivao s dva parna pluga i imao je dvije parne vršalice. Károly Fernbach imao je ogromno imanje između Šare, Telečke, Pačira i Čonoplje, koje se prostiralo 20 kilometara u dužinu i 24 kilometra u širinu.  Ovaj veleposjednik je 1905. godine izabran za člana mađarskog parlamenta, a 1906. za glavnog župana Bač-bodroške županije. Slovio je za dobrog i uglednog političara. Umro je 1937. godine u Budimpešti.  Dvorac, u literaturi poznat kao »Baba Pusta«, Károly Fernbach izgradio je 1906./7. godine po projektu mađarskog arhitekta Resző Hikischa. U osnovi, namjena mu je bila reprezentativna obiteljska zgrada. Objekt je podignut kao ljetnikovac njegove žene Dóre Karácsonji. Dvorac je bio pravi biser među zdanjima toga vremena. Izgrađen je u stilu bečke secesije. Na vrhu dvorca je toranj s koga su vlasnici mogli promatrati što se dešava na njihovim imanjima tijekom žetve i drugih poljoprivrednih radova. Dvorac je imao mnogo staklenih prozorskih površina i prizemnih i katnih terasa za odmor, okrenutih prema parku da privatnost vlasnika ne bi bila narušena radoznalošću »biroša« i radnika. Fasada sa zadnje strane je uređena prema namjeni zgrade kao obiteljske vile, i na njoj dominira polukružna terasa s balkonom na katu i prizemlje koje je povezano stubištem s parkom. U prostorije na katu se ulazi iz hodnika prostrane galerije do koje su nekada vodile mramorne stube. Neobična je, i s posebnom pažnjom projektirana mala obiteljska kapela, do koje vodi oslikani ulazni hodnik. Kapela je s polukružnom apsidom i kalotom oslikanom anđelima. Izrađena funkcionalnost objekta primjećuje se u osnovi i rasporedu prostorija, dok se u oblikovanju enterijera vidi reducirani ornamentalni i stilski repertoar. 

U dvorištu dvorca bio je betonski bazen, a uz dvorac je podignut park na 21 jutru. Park je počeo podizati Bálint Fernbach, otac Károlya Fernbacha, 1881. godine, kada se još nije niti razmišljalo o podizanju dvorca. Podizanje parka nastavio je Károly Fernbach uz stručnu pomoć pejsažnih arhitekata i vrtlara. Poslije Prvog svjetskog rata Károlyu Fernbachu ostavljeno je samo 500 jutara zemlje i dvorac s parkom. Nakon njegove smrti kćerke su između 1937. i 1939. godine dvorac prodale izvjesnom Kesneru.

                

Upitna obnova

             

Do Fernbachovog dvorca stiže se iz Alekse Šantića asfaltnim putem koji od sela vodi do »Baba Puste«, koja je udaljena od mjesta oko osam kilometara. Kao vlasnik dvorca vodi se tamošnje poljoprivredno poduzeće »Aleksa Šantić« u restrukturiranju, ali dvorac već desetljećima propada i prepušten je na milost i nemilost vandalima. Od velebne građevine ostale su samo zidine, a jedinstven park na više od deset hektara zarastao je u šipražje. Mjesna zajednica najavila je prije dvije i pol godine da će se pokušati izboriti da se ovaj dvorac uvrsti u plan obnove vojvođanskih dvoraca, koji je planiran Strategijom razvoja turizma u Vojvodini.

Od nekadašnjeg sjaja velebne građevine s tornjem, čiju ljepotu i jedinstvenost upotpunjuje park na više od 10 hektara, nije ostalo skoro ništa. Iz dvorca su odnesena vrata, prozori, pločice, radijatori, električne instalacije, opeke, mramorne ploče, krov se urušio na nekoliko mjesta. Na sredini prostranog hola zjapi rupa s koje je netko skinuo veliki luster i, kako kažu stariji ljudi, dobro ga prodao. Rijetko drveće u parku, koji je zasađen tridesetak godina prije gradnje dvorca, posječeno je, a ono što je i ostalo zaraslo je u šipražje. Do kraja 70-ih godina prošloga stoljeća u dvorcu je bilo sjedište jedne od uprava poljoprivrednog poduzeća. Međutim, kada je ta služba izmještena odatle, dvorac je ostao bez ikakvog nadzora i zaštite. Propadanje dvorca tako ide na dušu tadašnje uprave poljoprivrednog poduzeća, koje nije imalo dovoljno osjećaja da očuva dvorac. Još početkom 50-ih godina prošloga stoljeća park je stavljen pod zaštitu države, a tada je ustanovljeno da u parku ima 165 biljnih vrsta. Bela Duranci uradio je početkom 70-ih godina projekt restauracije dvorca. Na tome je i ostalo, a ploča koja je godinama stajala na prilazu dvorcu da su objekt i park pod zaštitom države nije spriječila one koji su s tog imanja odnosili sve što se moglo. U vrijeme dok je bio vlasnik PP »Aleksa Šantića«, Mile Jerković prodao je dvorac i zemlju oko njega. Dvorac je prodan jednoj fizičkoj osobi. Taj je ugovor predviđao da se novi vlasnik može uknjižiti čak i ako ne isplati cijenu koja je bila nešto iznad tri milijuna dinara. Poslije raskida privatizacije tadašnji direktor Arsenije Katanić i nova uprava uspjeli su sve ugovore o prodaji imovine, pa i ovaj, staviti izvan snage, tako da je dvorac vraćen poljoprivrednom poduzeću. I tu je za sada sve stalo, jer od najavljene obnove vojvođanskih dvoraca naravno nema ništa. Radomir Jovelić, ravnatelj Kulturnog foruma iz Srijemske Mitrovice, koji je kao navladina organizacija prije nekoliko godina pokrenuo pitanje obnove dvoraca u Vojvodini, kaže kako su u toj svoj ideji nailazili samo na deklarativnu podršku, a u stvarnosti na mnoge barijere. »Kada bi se u Vojvodini obnovilo samo 10 dvoraca to bi mnogo značilo za kulturni turizam Vojvodine, jer svaki dvorac ima neku svoju bajkovitu priču. Konkretno, što se tiče dvorca u Aleksi Šantiću, važno je da se vlasništvo s poljoprivrednog poduzeća prenese na, recimo, mjesnu zajednicu. Tako bi se izbjeglo da s novom prodajom poljoprivrednog kombinata bude prodan i dvorac«, kaže Jovelić.