Arhiv tekstova

Poznati jazz saksofonist, kompozitor i aranžer, Petrovaradinac Ivan Švager poslije pedeset godina bavljenja jazzom i danas u mirovini, u rodnom gradu, pronalazi inspiraciju u pticama, ljudima, okolišu, i dalje komponira i stvara. Početak karijere ovog istaknutog umjetnika vezuje se za šezdesete godine prošloga stoljeća i razdoblje kada su se jazz stilovi mijenjali velikom brzinom, što su mogli ispratiti samo vrsni svirači. Ivan Švager, kao jedan od njih, može se pohvaliti velikim brojem albuma, suradnjom s poznatim glazbenicima, kao što su Zvonimir Tot, Rudolf Tomšić, Erni Vilkinson, kao i knjigom kompozicija koja mladim glazbenicima može koristiti kao trag jednog vremena i temelj za nova ostvarenja.

HR: Odakle ljubav prema jazzu?

U vrijeme kada sam ja počinjao s glazbenom karijerom jazz je bio veoma popularan. To je bilo negdje 60-ih godina prošloga stoljeća. Na sreću, oko mene je bilo nekoliko kolega koji su na svaki način bili istomišljenici kao i ja, voljeli glazbu i skupa smo odlučili osnovati bend i kao i svi mladi ljudi krenuli osvajati svijet. Ne znam jesu li u to vrijeme u Novom Sadu postojale jedna ili dvije osobe koje su imale neku ploču ili gramofon, ali smo mi svake subote slušali tzv. The Voice of America, radijsku emisiju polasatnog trajanja, na kojoj se emitirala jazz glazba. Tako se i rodila ta ljubav. Nas je u bendu bilo sedam i onda smo se dogovarali tko će koje taktove skidati od numera koje su puštane u toj emisiji, i to je bio način na koji smo mi učili svirati. Odmah smo počeli s Dixilendom, kao vrstom jazza, pa nastavili s ostalim stilovima. Moj otac se bavio glazbom, on je svirao na žičanim instrumentima tako da je glazba bila dio mog života.

Prvo sam krenuo na sate klarineta i, sjećam se, prvi klarinet sam posudio iz jednog KUD-a. Moj prvi učitelj bio je kavanski glazbenik. Kod klarineta je bitno znati da postoji C klarinet, B, A itd. Razlika je u štimu, intonaciji, a on je nas podučavao na tom C klarinetu. Međutim, sve nas je vrijeme pogrešno podučavao, što sam ja tek kasnije vidio kada sam se upisao u nižu glazbenu školu. Tada sam shvatio da sam uzalud plaćao sate. Bio sam odista vrijedan i uporan i na sreću sam saznao za profesora Antona Ebresta. On je bio osnivač novosadske puhačke škole i glazbenog života u Novom Sadu poslije Drugog svjetskog rata. Njegovi sati su bili perfektni. Na moju nesreću, kada je meni počeo predavati on više nije svirao klarinet, ali je bio toliko iskusan da mi je uspio sve objasniti. Sjećam se da mi je prvi saksofon kupio moj djed. On je štedio od svoje mirovine za mene i kupio mi saksofon. Poslije sam od svog novca kupio saksofon »Selmer«. Postoji čitava obitelj saksofona, bas saksofon, bariton saksofon, tenor, alt, sopran, sopranino, ali meni najviše odgovara tenor saksofon. Svoj prvi ton na saksofonu sam naučio od Josipa Pokasa. Čekao bih ga navečer poslije njegovog nastupa i molio da mi pokaže jedan ton. On je tada bio zvijezda, a mi klinci, tako da on nije htio niti razgovarati s nama. I tako, jednom se usudim pitati ga, drugi put ne. Učio sam i od Bogdana Dimitrijevića Jamesa, koji je vjerojatno najveći saksofonist ikada rođen u Novom Sadu. Kada je on imao probu mi virimo i gledamo kako se oni kreću, onda i njega čekam da završi svirku i molim ga da mi pokaže bar jedan ton, kako se hvata i onda odem kući i cijeli dan vježbam taj ton i onda ga opet čekam poslije sljedeće probe. I na klarinetu i na saksofonu svirao sam samo jazz. Jazz je kompleksna glazba koju mnogi ne vole jer je ne razumiju. Da bi svirali jazz potrebno je poznavati harmonije, skale, progresije, osjetiti ritam, imati dobar ton, vladati glazbalom i imati intuiciju.

HR: Kažu da život glazbenika nije lak, kao i da je puno onih koji započnu, ali ne završe svoj glazbeni put. Kako ste vi gradili svoju karijeru?

Život glazbenika je dosta trnovit. Čovjek mora iznad svega biti zaljubljen i voljeti glazbu, biti dosljedan tomu i odricati se svega, pogotovo u jazzu. Počeo sam svirati ovdje u Novom Sadu, a potom otišao u inozemstvo. Otišao sam s bendom koji nije bio pravi Dixilend band. Zvali smo se The ritam band, svirali na Petrovaradinskoj tvrđavi i tu smo na nekom gramofonu snimili neke numere, poslali ih u Zapadnu Njemačku na adresu neke agencije. Na našu sreću adresa je bila prava i dobili smo angažman tamo. To je bio prvi izlazak iz čahure i put prema Europi. U to vrijeme jazz je bio na vrhuncu svoje popularnosti. Tada smo čak snimili i album tamo. Ja sam usporedo skupljao ploče, snimke, i skidao neke nove stilove. U glazbi je prva faza uvijek faza učenja, pa nastupa faza imitiranja, a tek onda faza kreativnosti do koje mnogi ne dođu. Tada se smatra da si napravio neki svoj stil ili pravac, ali mnogi ne dođu do te faze. Vremenom, širili su mi se vidici i interesiranja i privukla me je Berkley school u Bostonu. Dugo godina to je bila najbolja škola u svijetu. Oni su imali odsjek dopisne škole koju sam ja pohađao i koja je bila odlična, ali se ticala kompozicije i aranžiranja. To mi je dosta pomoglo da naučim prepoznati kad nešto čujem zašto je to tako, a do tada nisam imao odgovor na to pitanje.

HR: Zapaženi uspjeh ostvarili ste i kao prvi saksofon u Big band orkestru. Je li vam je imponiralo svirati s njima?

Po povratku iz inozemstva došao sam u Big band, koji je bio veliki jazz orkestar, i tada sam počeo i pisati. U prvo vrijeme oni su me pustili samo da slušam kada oni sviraju i eventualno ako se neko razboli da sviram umjesto njega. Prvo sam se zaposlio u Malom zabavnom ansamblu Mirka Šouca, pri Radio Beogradu i nakon toga sam prešao u Big band i s njima sam svirao 30 godina. Bio sam prvi saksofon u orkestru. To je veliki orkestar, a u njemu se individualac mora podrediti cjelini. Jedino onaj koji svira solo ima mogućnost iskazati se kako želi. To je malo nezahvalno ako imaš afinitet i sposobnost da budeš solist. Ali s druge strane to je ljepota, to su harmonije, zvukovi. Tu su dvadeset ljudi koji istodobno sviraju harmoniju, ali si stalno podređen kolektivu. Bio sam inovator na neki način. Preskočio sam neke šablone koji su postojali tih godina i dobio neka nova znanja i bio inovator i u harmonijskom smislu, i u stilu i u frazi.

U početku sam bio malo uplašen, ali kada su me prihvatili onda sam mislio da sam bog, da sam najveći na svijetu. Vremenom sam se primirio. U Big bandu sam bio solist, aranžer i dirigent.

HR: Za vas kažu da se lako snalazite u različitim žanrovima koji prožimaju jazz. Jeste li vi imali glazbenog uzora?

Lako nije ništa ali sam se snalazio. Da bi čovjek uspio mora biti uporan, dosljedan, dovoljno radan, a treba imati i sreće. Počeo sam s Dixilendom, vremenom su se mijenjali stilovi pa je došao Be bop pravac i kao i svi mladi tako smo i mi sukladno pomodarstvu pratili nove pravce u jazzu. Na sreću to pomodarstvo je bilo veoma kvalitetno. Onda je došao pravac koji se zvao Cool Jazz, pa Hard Bop. Mijenjanje stilova je značilo da se i na tržištu nešto drugo traži i vremenom sam i ja ušao u sve te žanrove, što mi je poslije jako pomoglo u karijeri. Osobno mi najviše prija Hard bop, jer se tu najbolje snalazim i to najviše volim. Ali volim i balade.

Svakako da sam imao uzora. Za mene je najveći od najvećih John Coltrane. On je američki jazz saksofonist koji je pravi glazbeni virtuoz i koji je pomicao granice u jazzu.

HR: Prije dvije godine u Sava Centru održali ste i jubilarni koncert u čast pedeset godina bavljenja umjetničkim radom. Povodom tog jubileja predstavljena je i vaša knjiga nota »108 kompozicija Ivana Švagera – Za svakog (ponekog) ponešto«. Vašu karijeru okrunio je i veliki broj albuma. Album »Born Again« u koautorstvu s gitaristom Zvonimirom Totom po riječima kritike smatra se velikim ostvarenjem.

Do sada sam izdao osam samostalnih albuma i četiri s beogradskim »Dixilend orkestrom« u kome sam bio klarinetist i aranžer. Prvi sam osnivač saksofonskog kvarteta a capela. Osnovao sam ga prvo u Beogradu, a kasnije ponovno u Novom Sadu. Samo sam ja to uradio na teritoriju svih bivših jugoslavenskih republika. To je vrlo teško jer se stalno puše, a nemaš potporu bubnja ili bilo kod drugog instrumenta. Ali to su divne harmonije koje sam učio u Americi i kad njih sklopiš - to je bajka. Jako ih volim. Kada pogledam sve svoje albume vidim da sam se stalno mijenjao, ali to ne znači da sam se uvijek pozitivno mijenjao. Dešavalo se da se pokajem što sam napustio onaj pravac u kome sam bio, a ušao u drugi. Ali povuče te inercija, tržište i gledaš da si stalno u trendu. No, uvijek sam vodio računa, na temelju iskustva i rada, da nikad ne idem ispod dozvoljene razine. Dok sam svirao u »Dixilend orkestru«, na koncertu u Košutnjaku pojavio se jazz gitarist, aranžer i kompozitor Zvonimir Tot i iznio svoju želju da snimimo skupa disk. Saksofon i gitara, to je ono što se uči. U glazbi postoji i dio matematike jer jedno je muzikalnost i talent, a s druge strane je matematika. Moraš osmisliti što ide s čim. Svaki instrument može uz svaki proći ali to moraš znati. Mi smo to uspjeli skupa i produkt je album »Born Again«. Na proslavi jubileja gostovao mi je i Big bend, a u toj knjizi nalazi se 108 mojih kompozicija. U međuvremenu sam snimio još jedan CD ovdje u Petrovaradinu koji nosi naziv »Jazz songs for relax and meditation«.