Arhiv tekstova

Novom ministru poljoprivrede Goranu Kneževiću jedna se stvar ne može osporiti: svojski se u javnosti nastoji prikazati kao osoba koja ima sluha za probleme poljoprivrednika i koja im u tome želi pomoći na konkretan način. Da nije tako, možda bi stvar s četiri donesene uredbe – a koje za cilj imaju umanjiti negativne posljedice suše – išla dosadašnjim uobičajenim tokom. Znači, zatezanjem, izgovorima i odugovlačenjem. Pritisnut, međutim, sve opipljivijom katastrofom i ponajviše vremenom Goran je Knežević, naravno preko Vlade Srbije, razglasio da će država pomoći poljoprivrednicima da veliki posao jesenske sjetve obave što je god moguće lakše u ovim teškim uvjetima. Problem je, međutim, u tome što mu nakon svake izjave – baš kao njegovu prethodniku Dušanu Petroviću nakon svakog poteza – kredibilitet kod poljoprivrednika sve više opada. No, pođimo redom.

 

Prvo, pa teško

 

Ministar je Knežević, naravno preko Vlade Srbije, 6. rujna donio uredbu o privremenoj zabrani izvoza šećerne repe, soje i suncokreta. Ne treba, naravno, puno mašte pa zamisliti na kakav je odjek ta mjera naišla kod proizvođača. Predsjedavajući Upravnog odbora Asocijacije poljoprivrednika Miroslav Kiš ponovio je stav, izrečen još i prije donošenja ove uredbe, da se ovakvom mjerom niti pomažu proizvođači, niti potrošači, niti se čuva tržište, nego se na njemu stvaraju otvoreni uvjeti prerađivačima i trgovcima za manipulaciju cijenama i stjecanje monopola u tom biznisu. Upitan hoće li u djelo provesti najavljene prijetnje Ministarstvu i Vladi da će u slučaju donošenja ovakve uredbe poljoprivrednici opet prosvjedovati, Kiš je odgovorio da će o odluka o tomu biti donesena na izvanrednoj sjednici Upravnog odbora Asocijacije. On je dodao da se prosvjedovati može na razne načine, navodeći kao primjer poziv Asocijacije na bojkot popisa poljoprivrede koji počinje 1. listopada, a završava 15. prosinca ove godine. Do zaključenja ovoga broja, međutim, Asocijacija nije izašla sa službenim stavom o tome koje će korake poduzeti glede uredbe o zabrani izvoza tri poljoprivredne kulture. Za razliku od Kiša, Árpád Zabos iz čantavirskog Kluba proizvođača mnogo je umjereniji. On se slaže s time da svaka mjera kojom se ograničava slobodna trgovina nije dobra, ali i dodaje kako uredba i nije došla tako neočekivano, niti da je ona potpuno bez logike. Zabos kaže kako se država davno nalazila u ovako velikoj krizi u kojoj glad više nije apstraktna imenica nego konkretna opasnost, te da se zabranom izvoza zapravo žele stvoriti i rezerve i „viškovi“ kojima bi se u danom momentu moglo reagirati na tržištu u cilju ublažavanja ionako teškog stanja. S obzirom na to da je Klub proizvođača jedan od članova Asocijacije, Zabos kaže kako mu ideja o bojkotu popisa poljoprivrede nije nepoznata, ali i dodaje da prosvjed u ovom trenutku možda i ne bilo najbolje rješenje. Namjesto toga, on kaže kako je Knežević tek na početku svog mandata i da mu se stoga treba dati malo vremena kako bi se vidjeli rezultati onoga što čini. Također, Zabos navodi i da je prije svakog prosvjeda dijalog, i to što češći, s predstavnicima Ministarstva poljoprivrede mnogo bolji način da se dođe do obostrano zadovoljavajućeg rješenja.

Drugo i treće, još veće

 

Ako Knežević u Zabosu i ima potencijalnog saveznika za tako neugodnu mjeru kakva je zabrana izvoza šećerne repe, soje i suncokreta, to sigurno nema u poljoprivrednicima kojima je najviša funkcija ona o nositelju gospodarstva. Poljoprivrednicima, koji ovih dana zorno prate poteze Vlade, poznato je da su od ponedjeljka (10. rujna) na snagu stupile uredbe o poticajima i zamjeni žitarica (pšenice i kukuruza) za umjetno gnojivo. Iako su već prvoga dana – a rok je do 2. prosinca ove godine – pohrili na šaltere Uprave za trezor kako bi podnijeli zahtjev za dobijanje poticaja u iznosu od 6.420 dinara po hektaru (umanjen za avanse isplaćene proljetos), poljoprivrednici otvoreno negoduju protiv načina provedbe ove mjere. Tako, recimo, poljoprivrednik iz Ljutova Josip Mačković kaže kako je obična glupost tjerati poljoprivrednike – koji ovih dana, što zbog žetve što zbog priprava za sjetvu, najviše vremena provode na njivama – u nove redove i ponovno ih pred šalterima dovoditi u položaj prosjaka. On ističe da je svima – a ponajviše samom Ministarstvu – vrlo dobro poznato što je tko od njih već prijavio da ima, te da je državi samo preostalo isplatiti taj novac. Ako ga ima. Ništa bolje Antun Nađheđeši iz Male Bosne ne gleda na uredbu o zamjeni pšenice ili kukuruza za umjetno gnojivo. S obzirom na to da se poljoprivrednicima za ovogodišnji ili rod žitarica 2013. nudi NPK »Azotare« iz Pančeva Nađheđeši kaže kako je i ovdje, baš kao i u slučaju zabrane izvoza, opet riječ o monopolu jednog proizvođača u odnosu na slobodu izbora na tržištu. Postavljajući pitanje tko kontrolira kvalitetu »tri petnaestice« iz Pančeva, on navodi da će se i ove jeseni prije opredijeliti za kupovinu istog proizvoda iz Kutine i ruskog MAP-a. Njegov kolega s Bikova Jovan Ognjanov kaže kako standardi JUS-a vrijede samo za poljoprivrednike, ali ne i za proizvođače umjetnih gnojiva ili sjemenske robe. Ognjanov podsjeća da se rataru važe sve prigodom predaje svog proizvoda: i vlaga i primjese i hektolitarska težina i sve, sve, ali da zato nitko ne kontrolira industrijske proizvođače. Stoga se, kaže, nerijetko događa da na vreći piše jedno (3 puta 15, recimo), ali da u njoj bude nešto sasvim drugo... (slobodno dopisati na temelju vlastitog iskustva). I Nađheđeši i Ognjanov postavljaju i pitanje isplativosti uzimanje robe »na paritet«. Uzimajući u obzir samo trenutačnu visoku cijenu pšenice i kukuruza (nitko se ne usuđuje prognozirati ju na proljeće ili ljeto sljedeće godine) obojica su izračunali da ih kilogram gnojiva sumnjive kakvoće staje i blizu 60 dinara. Pri tomu obojica kažu kako iskustvo posljednjih godina opominje da se ne treba zatrčavati u trgovinu na temelju pariteta. Na temelju njihovih iskaza izlaz je, naravno, u kupovini za gotov novac (tko može) ili podizanju bankarskih kredita (tko smije). U svakom slučaju, jedan od predviđenih scenarija ove uredbe je kao i onaj od ljetos kada je Direkcija za robne rezerve, namjesto planiranih 100.000, otkupila svega 15.000 tona pšenice. Razlog je bio jednostavan: odluku su donijeli kasno, a drugi su bolje plaćali.

 

Četvrto i peto, lijepo

 

Iako na snagu stupa sutra, 15. rujna, uredba o regresiranoj kupovini goriva već je naišla na oštre osude poljoprivrednika. Tako, recimo, Tomislav Dožai iz Starog Žednika kaže kako će ona stići bar s mjesec dana zakašnjenja, jer poljoprivrednici uveliko rade na njivama, što u prijevodu na ministarski jezik znači: »troše naftu«. On dodaje kako je posve nelogično da sve gorivo koje je kupljeno prije 15. rujna neće biti uzimano u obzir prigodom podnošenja zahtjeva za refakciju. Također, kao i ranije Kiš, i on upozorava na to da će poljoprivrednici uglavnom sami isfinancirati jesensku sjetvu, a poslije što bude. Antun Nađheđeši kaže kako je i ovdje riječ o monopolu, jer će se kupovina »po povlaštenim cijenama« (za 76 dinara umanjenim za litru u odnosu na tržišnu) moći obavljati isključivo na NIS-ovim crpkama. On navodi da bi bolje bilo, ako se poljoprivrednicima stvarno želi pomoći, da su im, poput primjera iz drugih država, dane kartice na kojima bi pisalo koliko im dizela sljeduje i da taj posao obave tako što će u širokom luku zaobići bilo kakav od dobro im poznatih šaltera.

Najpesimističniju priču ipak smo čuli od Josipa Mačkovića. Osuđujući, kao i ostali subotički poljoprivrednici, način na koji se žele provesti navedene uredbe on ništa bolje ne gleda niti na izjavu Kneževića da će do konca godine Ministarstvo izmiriti sva svoja dugovanja koja poljoprivrednici potražuju. Na Kneževićevu izjavu da će Ministarstvu poljoprivrede, nakon usvajanja rebalansa, na raspolaganju biti 42.000.000.000 (četrdeset i dvije milijarde dinara) Mačković kaže da će, čak i ukoliko se obistini, pomoć stići kasno, što znači bez značajnijih pozitivnih učinaka. Kako je Mačković jedan od najvećih proizvođača mlijeka u subotičkom ataru, to će se u njegovom slučaju – bar po vlastitu priznanju – odraziti tako što će prvih mjeseci sljedeće godine trećinu svojih krava dati na klanje! Govoreći riječima brojki to je 40!

»Uradit ću to samo zato što situaciju u stočarstvu u ovoj državi nitko ne shvaća ozbiljno. Pa, kada je je tomu tako, ne moram niti ja brinuti. Makar ću biti na nekakvoj nuli«, zaključuje Mačković.

Podsjetimo, zaključci i Petrovića i Kneževića u dlaku su isti: »Najveća šansa Srbije u poljoprivredi je u njezinu stočarstvu«.

.