Arhiv tekstova

Gledajući predstave dramske sekcije KPZH »Šokadija« nitko se ne može oteti dojmu da je nesporni ljubimac publike, gdjegod se nastupalo, Robert Lukić. Strastveni pecaroš od malih nogu, dobar radnik sonćanskog »Mlinpeka« sve do zatvaranja poduzeća i pouzdani član »Šokadijinih« kazalištaraca, vrlo je zanimljiv sugovornik, pun duha, uvijek spreman na geg i pošalicu. No, kad ga bolje upoznate, shvatit ćete da je to samo svakidašnja krinka, a da u duši skriva sve ono čime ne želi nikoga oko sebe opterećivati. 

 

Vječiti optimist

 

»Ljudi me poznaju kao vječitoga optimista i velikoga šereta, većina se prema meni postavlja kao prema čovjeku bez problema. Ja to drage volje prihvaćam, za sve njih najveseliji sam u momentima kad se u sebi pitam što ćemo sutra jesti. Nisam pristalica razgovora u kojem bismo samo kukumavčili i jedan drugom se jadali. Uvijek sam za one vedrije teme, a ima ih, samo ukoliko i sami sebe ne opterećujemo svakidašnjicom. Jednostavno, ne želim nikoga opterećivati osobnim problemima, uvijek pomišljam kako bi problemi sugovornika mogli biti i veći od mojih. Uistinu me poznaje samo nekolicina najbližih prijatelja i najuža obitelj. Rođen sam na Božić 1968. godine, a preko glave sam već preturio toliko toga, koliko netko ne bi uspio niti za tri života. Ne bih rekao da sam mezimac sreće, dijelim sudbinu najvećega dijela onog negdašnjeg zlatnog srednjeg staleža radničke klase«, priča Robert. Zvanje prehrambenog tehničara – stručnog radnika stekao je u Srednjoj poljoprivrednoj školi u Somboru, a sreća ga je poslužila, pa se odmah po završetku izobrazbe uspio uposliti u sonćanskom mlinu. 

 

ŽRTVA PRIVATIZACIJE

 

»Godine provedene u ovom poduzeću danas su samo lijepo sjećanje. Poslije 23 godine radnoga staža ostao sam na bijelom kruhu. Naša nazovi-privatizacija od jednog stabilnog poduzeća napravila je gubitaša i konačno ga zatvorila. Jednostavno smo se od 2010. godine, uz smiješnu otpremninu od oko 200,00 dinara po godini radnog staža, našli na tržištu rada i snalazimo se kako tko umije. Što je najgore, žrtva privatizacije, ali u drugom poduzeću, bila mi je i supruga Eva, na sve se još nadovezala i moja prilično teška bolest, tako da smo došli pred zid. Kćerka Katarina je student turizma u Šibeniku, a kako smo i supruga i ja veliki borci, nismo dopustili da ona bude žrtva naše situacije. Eva je posao našla na Hrvatskom primorju, ja sam za sada ovdje, a po okončanju liječenja, vrlo je moguće da ću za njima, trbuhom za kruhom«, ogorčeno priča Lukić i sam predlaže vedrije teme. U svojem mjestu znan je još od djetinjih dana i kao vrstan ribolovac i u posljednjem desetljeću kao još bolji glumac. »Pecaroš sam otkad znam za sebe. Još u ranim djetinjim danima uz oca sam upoznao čari ribolova. Čak se ne sjećam ni svoje prve ulovljene ribe. U životu sam lovio sve vrste riba, ali mi je, nekako, najdraži šaran. 

 

gluma u krvi

 

Druga moja velika strast je gluma. Daske su mi ušle u krv još u osnovnoj školi, a sudjelovao sam i u jednoj predstavi OKUD-a ‘Ivo Lola Ribar’ prije više od dva desetljeća. Glumom se u kontinuitetu bavim u posljednjih osam godina u dramskoj sekciji KPZH ‘Šokadija’. Prvi nastup bio mi je u predstavi ‘Novi knez nije knez’, redatelj je valjda bio zadovoljan, pa sam od tada sudjelovao u svim sljedećim. Ekipa je fantastična, pa ovaj naš, za amatere vrlo žestok tempo rada, podnosimo lakše. Kostur je stalan, a svake godine redatelj nam iz šešira izvuče nekog novog glumca i svaki se do sada jako dobro uklopio u ekipu. Tako danas imamo vrlo dobro izbalansiran spoj mladosti i iskustva, a svi smo još uvijek željni rada na daskama. Znate, tko se jedanput nakloni publici, taj se bespovratno inficira aplauzom i zauvijek ostane njegov rob«, raspoloženo priča Lukić. U ovih dana premijerno izvedenoj predstavi »Dovedeni, zatečeni i naši«, pokraj glume, pokazao je da se na njega može računati i u radu s ove strane pozornice. Kao asistent redatelja pokazao je i vrlo visoke organizacijske sposobnosti. »Redatelj je bio vrlo zadovoljan ovim dijelom mojega angažmana, a ja sam upoznao i ozračje u radu na način o kojemu do sada nisam razmišljao. Na svojoj koži sam osjetio kako je to kad ti netko radi ono što i sam kao glumac radim svom redatelju. Ukoliko ne budem prinuđen otići trbuhom za kruhom, rado ću se u mojoj ‘Šokadiji’ prihvatiti i ove vrste rada, a svakako, želio bih početi s djecom«, završava priču Robert Lukić.