Arhiv tekstova

Idući cestom Sonta–Bogojevo prema graničnom prijelazu Erdut, prolazi se pokraj poljoprivrednog dobra Mladi borac. Krajem XIX. stoljeća veleposjednik Vendl Mor tu je izgradio ljetnikovac koji je kasnije prodao Balintu Fernbahu. Nakon Drugog svjetskog rata dvorac je pripao državi i dobio ime Mladi borac. Još postoji i održava se. Dvorac »umjerenog luksuza« je okružen oranicom koja na jugu završava šumom uz nasip Dunava. Sonćani je zovu šuma Pod bezdanom. Tu se oranice uzdižu i tvore brežuljak na kome je nekoliko četvornih metara neobradive površine zarasle u korov. Slučajni namjernik ne bi mogao niti naslutiti da na ovome mjestu počiva mladi crvenoarmejac, poginuo u proljeće ratne 1944. godine. 

Svjedokinja nemilog događaja i danas živi u Sonti - Eva Miloš-Mežina, rođena 1934. godine. Početkom 1944. Sonćani su se masovno pridruživali partizanskim odredima. Mnogi se sjećaju 51. divizije, Somborskog partizanskog odreda i drugih formacija koje su ušle u 12. vojvođansku brigadu, legendu Batinske bitke. U Sonti se u to vrijeme nije mogla naći kuća iz koje netko nije bio u partizanima. Evin brat Ivan, dvadesetogodišnjak, već je bio na Srijemskoj fronti. Stanovništvo je pomno pratilo šture vijesti o pokretima partizanske vojske. Neočekivano je procurila vijest da se njen brat trenutačno nalazi »Pod Bezdanom«. Za mladoga partizana i obitelj to je bio poznat kraj. Oni su malo zapadnije imali salaš u kome su bili rođeni i na kome su odrastali sve do početka rata.   

Tog su proljeća masovno pristizali naši i ruski vojnici na lijevu obalu Dunava. Pripremalo se za Batinsku bitku. Tijekom rata su majke, supruge, sestre i djevojke često  išle tragom svojih milih ne bi li ih vidjele ili doturile nešto hrane i odjeće. Ivanova majka se također uputila u posjet sinu. Spakirala je nešto odjeće i hrane. Uskrs se približavao. Kako ne bi išla sama, povela je desetogodišnju kćer Evu. Žalosno su išle preko sonćanskih njiva koje su još od jeseni ostale neobranih kukuruza, a u selu je nedostajalo hrane. Odlično su poznavale teren, spretno zaobilazile straže i sretno  stigle do partizana.

Vojska je bila slabo ukopana, većinom u civilnim odijelima, ali s titovkama na glavama. Brata su našle u šumi »Pod Bezdanom«. Na mjestu gdje su sada neobrađenih nekoliko četvornih metara zemlje nalazila se svježa humka u sjeni salaša sonćanske obitelji Dročkalovih. Salaš je još bio u funkciji, a pod okapinom daska na kojoj je pisalo: »Ovdje počiva neznani crvenoarmejac«. Na vrhu daske stajala je krvava kapa titovka, a ispod nje zvijezda petokraka. 

Ruski grob, kako će ga u budućnosti zvati Sonćani, tada je bio star svega dva dana. Partizani su pričali da je to bila prva žrtva na ovom terenu u pripremi Batinske bitke. Mladić je bio Rus, a njih je tijekom 1944. stiglo na Dunav nekoliko tisuća. Poginuo je u jednom trenu. Iz radoznalosti se popeo na drvo da osmotri planinu preko Dunava gdje je bila tada neprijateljska, njemačka vojska. S erdutske planine fijuknuo je metak i mladi Rus je pao kao pokošena trava .

Kapa natopljena krvlju i svježe iskopana zemlja duboko su se urezale u svijest desetogodišnje djevojčice. Zahvaljujući životnim okolnostima baka Eva će obnavljati djetinja sjećanja cijelog života. Ostala je u Sonti baveći se poljodjelstvom. Poslije oslobođenja se kao odrasla djevojka zaposlila na imanju Mladi borac. Salaš, u čijoj je sjeni počivao mladi Rus, bio je srušen tijekom rata. Oko Ruskog groba su sada rasli kukuruzi, žito... Sijalo se, kopalo i ubiralo. Oko Ruskog groba je postavljena ograda od bijelih letvica. Kad bi radnici došli do humke, pristali bi, skinuli šešire, žene bi se prekrižile.

- Pokoj vječni mu daj, Gospodine!

- Tko zna gdje mu je majka i gdje ga traži?

Žene bi ubrale poljskoga cvijeća i stavile na grob. Okopavale bi ga i tako je Ruski grob bio uvijek dotjeran. Naročito se vodilo računa da bude uređen za Prvi svibnja. Kasnih šezdesetih, tijekom školskih ferija kad se zarađivao koji dinar više kao doprinos kućnom proračunu, više nije bilo traga davno istrunuloj titovki, ali je Ruski grob još bio obilježen ogradom, redovito uređivan i kićen cvijećem slučajnih prolaznika.

Devedesetih godina XX. stoljeća grob se prestao uređivati. Ograda je istrunula a korov ga je sasvim prekrio. Samo se priroda potrudila obilježiti ga i zahvaljujući njoj neki novi traktoristi ne znaju da je tu grob, a valjda bojeći se da ispod korova prijeti opasnost, redovito ga zaobilaze i tako Ruski grob još opstaje. Rijetki su Sonćani koji znaju da je ispod tog korova upisana povijest.

Fotografija i priča su nastale prvih dana rujna 2012. godine iz pijeteta prema žrtvama svih ratova.