Arhiv tekstova

Stih uzet za naslov, iz pjesme »Tužan dan«, spada među posljednje što ih je napisao prerano preminuli pjesnik Stipan Bešlin (Bački Monoštor, 1920.–1941.), budući da ondje sublimirana dramatična slutnja skorog kraja, dirljivo i bolno oslikava njegov životni put i sudbinu. Objavljena je, u drugoj po redu, Bešlinovoj zbirci, pod naslovom »Tajanstvenosti trag«, nakladom UG Urbani Šokci, Sombor (2011.), s još 70 ondje tiskanih pjesama što su ih priredile, uredile i predgovorile Sanja Vulić i Marija Šeremešić. 

Njihovim hvale vrijednim zalaganjem i učinkom dobili smo zbirku pjesama, obogaćenu za više desetina novih, do sada nepoznatih pjesama, koje skupa s onima već objavljenima, čitatelja nagrađuju uzbudljivom ljepotom darovite pjesničke riječi, provodeći nas kroz mnoge izazove kojima je u prošlosti bio, a i danas je, izložen mnogi osjetljiv pojedinac iz hrvatskog puka u vojvođanskom podneblju. Ovom zbirkom ponudile su nam znatno više od Bešlinovih osobnih raspoloženja, uz pjesme vjerskog nadahnuća ili, recimo, njegova pjesničkog doživljaja ravničarskog krajobraza. Tomu je, dobrano, pridonijela odluka priređivačica da se pjesme ne poslože kronološki, prema datumu nastanka ili prvog objavljivanja, nego tematski, sublimirajući na taj način njihov učinak. 

 

Životna putanja

 

Posvjedočile su i o tome kako će životna putanja, još od dječačke dobi nacionalno rano osviještenoga pjesnika Stipana Bešlina, u sudaru s nenaklonjenim, pače neprijateljski nastrojenim okruženjem, kroz pojedinačne incidente, postupno i zakonomjerno eskalirati, ne samo u dramatično posložen slijed pojedinosti, već će ga s neprimjerenom zabranom vlasti, kada je udaljen iz svih škola u zemlji, surovo gurnuti u stanje stalnog stresa, što pospješuje tešku bolest, ubrzavajući  neminovan njegov ljudski slom, sve dok sasvim ne prijeđe u okrilje smrti.

Osim u spomenutoj, i u drugim je pjesmama Stipana Bešlina zastupljena slutnjom skorog kraja nadahnuta pjesnička misao. Treba istaknuti, ovakvo je pjevanje zamjetno i u stihovima još nekih kratkoživućih hrvatskih pjesnika, spomenimo se samo Janka Polića Kamova (1886.–1910.), Fran Galovića (1887.–1914.) i Antuna Branka Šimića (1898.–1925.). U Bešlinovoj pjesmi »Mome dragom Aleksi Kokiću«, ovo se stajalište, također, očituje: »Odavna se prijete crne slutnje meni, / Patnici što prođu, bijeda, to smo mi. / I sve tako … i ja s žutim jabukama / uskoro ću doći tu, gdje si i ti.«

Zapazimo još nešto. Subjekt ove poezije nije definiran kao čuđenje u svijetu, premda su mu oči, velike i nijeme, rasle pored tolikih, njemu osobno zacijelo neželjenih i bolnih pojava. Ipak, zainteresiran i za sebe morao je i sam postati predmetom vlastita motrenja: poseže za zrcalnom samoidentifikacijom, gleda sebe u ogledalu (što će u naše vrijeme postati jednom od ključnih riječi postmoderne!), spajajući dvije funkcije – subjekta koji govori i objekta o kojem se govori. 

 

Lirsko i kolokvijalno

 

Tražeći spoj ranije tiskanih i poznatih pjesama s onima koje su nakon Bešlinove smrti ostale neobjavljene, radi čega im je prijetio zaborav i nestanak Sanja Vulić i Marija Šeremešič odlučile su se tematski im potražiti i odrediti mjesto, a tako nastalu zbirku naslovili su s »Tajanstvenosti trag«, prema istoimenoj pjesmi: »Probudi česmu mukli bat. / U noć memljivu otkucne sat. / Iz gnijezda ptica protegne vrat. / Svud šuma tamna. Nepovrat. / Zablista tugom trave vlat. / Jezivo drumom zatopće hat. / Popne se zvijezdom još jedan kat. / Trune u zemlji mrtvi brat. / Na grobu spava sunovrat.«

U Bešlinovoj predodžbi svijeta očito je narod osnova svega, u njemu prepoznaje ognjište ljudskog identiteta, izvor sigurnosti i povjerenja, kroz povijest oblikovanih značenja i genetskih (narodnih) kodova. Tako  senzibiliziran prema kolektivitetu, osjećajući njegova iskušenja i muke, on je radi njega spreman izgubiti i sebe sama. Stoga su priređivačice, spajajući lirski i kolokvijalni diskurs pjesnika i dva tipa osobna iskustva, povezujući pojedinosti iz Bešlinove svakodnevice i onirički njegov svijet, s ovom knjigom posvjedočile o pretvorbi njegovih ljudskih izazova, a za nekoga i možebitnih slabosti, u pjesničku snagu. Pokazujući čitatelju i fatalni čas kada pjesnički tekst, toga još u djetinjoj dobi izopćenika i bolesnika, (p)ostaje jedini mogući prostor egzistencije subjekta, kao u pjesmi »Duša«, gdje transcendira do utopijske vjere u  moć riječi: »I nije me briga. / Smrt odnijet neće nadahnuće svako. / Ostat će bitno. To je duša. / To je vapaj tijela u visine plave. / Za vječnošću i za prostorima / ljubavi i sreće.«

Život Stipana Bešlina i njegovo pjesničko djelo, prema uvidu i u izboru Sanje Vulić i Marije Šeremešić, što su ga one i obrazložile u podužem pristupnom tekstu »Slijeđenje tajanstvenosti traga«, nije samo ispunilo prazan prostor hrvatskog pjesništva u Vojvodini, u razdoblju moderne, sučeljavajući ovdje stjecano iskustvo smrti i smisla čovjekova života s jezikom i narodom kojemu pripada, već je još jednom otvorilo i danas aktualna pitanja egzistencije jedinke i kolektiviteta, jezika i života i njihova smisla.