Arhiv tekstova

Zavod za kulturu vojvođanskih Hrvata organizirao je znanstveni kolokvij »Salaši u sjevernoj Bačkoj u XVIII. stoljeću«, koji je održan 3. rujna, u prostorijama Zavoda u Subotici. Profesorica povijesti i geografije iz Zagreba Nikolina Čuljak predstavila je najvažnije sastavnice njezine diplomske radnje »Bački salaši u XVIII. stoljeću« u kojoj su obrađeni nastanak i razvoj salaša na ovom prostoru. 

»Na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu postoji jedan novi smjer, koji se zove Eko-povijest tj. Povijest europskog okoliša. U pitanju je spoj povijesti i geografije i otuda ideja da salaše upravo proučim, obradim i predstavim unutar spomenute eko-povijesti, a analogno tome što sam profesorica povijesti i geografije«, rekla je Nikolina Čuljak, nakon čega je temu prezentirala u trima velikim cjelinama –  prvoj cjelini, koja obuhvaća subotički atar i povijesni presjek, drugoj cjelini, koja obuhvaća okoliš tj. salaše s geografskog aspekta i u trećoj cjelini koja obuhvaća same salaše.

 

Subotički atar – povijesni presjek i okoliš 

 

Govoreći o subotičkom ataru, Nikolina Čuljak je za ilustraciju prikazala kartu iz 1747. godine, koja predstavlja ovaj atar, kao kompleks povezanih pustara.

»U ovom slučaju imamo 12 pustara sa središtem Suboticom, a površina obuhvaća 100.700 hektara. Ta karta predstavlja Suboticu kao trgovište, a na karti se vide i riječni tokovi. Subotički atar se sastojao od unutrašnjeg i vanjskog dijela. Jedna od zanimljivosti koja se javlja po pitanju vanjskog dijela atara su  mnogobrojni sukobi koji su se događali zato što je graničio s ostalim atarima, o čemu postoje i zapisi. Proučavala sam đurđinsku pustaru. U tabelarnom prikazu subotičkog atara iz 1789. godine imamo prikaz svih površina, tako i đurđinske pustare u iznosu od  6.109 lanaca. Ono što je najznačajnije za cijeli subotički atar je razdoblje osmanske vladavine od polovice 16. stoljeća, pa do konca 17. stoljeća. To razdoblje je okarakterizirano emigracijama i migracijama lokalnog stanovništva dolaskom osmanske vojske i bježanjem stanovništva u unutrašnjost Ugarske. Međutim, postoji i novopridošlo južnoslavensko stanovništvo, koje dolazi u dvjema skupinama, pod vodstvom Arsenija Čarnojevića i pod vodstvom franjevaca.« 

Nikolina Čuljak je istaknula kako su u tom razdoblju osmanske vlasti znale granice svoje tiranije, jer im nije bilo u interesu da cjelokupno stanovništvo napusti prostor Bačke. 

»Stanovništvo je moralo plaćati porez i obrađivati zemlju. Nakon završetka turske vladavine, dolazi prijelazno razdoblje vojne krajine, koja je imala  ulogu očuvnja prostora Bačke od najezde Turaka, a kada je ukinuta, subotički atar kreće u tom svom samostalnom životu. Subotica postaje trgovište 1743., grad se sve više razvija i 1779. postaje slobodni kraljevski grad. U 18. stoljeću počinje i gradnja salaša, koja će se razvijati u 19. stoljeću.«  

Glede geografskog aspekta, Nikolina Čuljak je naglasila kako se na osnovi karte iz 1747. subotički atar može podijeliti na sjeverni i južni dio.

»Sjeverni dio je specifičan zbog pjeskovite podloge, a takva konfiguracija tla je uzrokovala i privređivanje, sadili su se vinogradi i voćnjaci, kako bi se zaustavio pijesak da ne ide prema gradu, dakle pijesak se zaustavljao kultiviranjem zemljišta, ali se zaustavljao i sađenjem bagrema, jer puštaju duboko korijenje i vezuju pijesak, dok se južni dio odnosi na lesnu zaravan,  a na lesnoj podlozi se nagomilava humus i razvija černozem, a crnica je vrlo plodno tlo. Na tom se dijelu razvijala i livadska crnica, a u pustari Đurđin je bio veoma važan dio vodotoka rijeke Krivaje.«

 

Salaši – samostalne ekonomske jedinice

 

Na karti Đurđina iz 1789. godine, Nikolina Čuljak je pokazala kako su prikazani Dulićevi salaši s dijelom rijeke Krivaje, kao i Milodanovićev posjed, a na karti su točno označene granice pustare Đurđin.

»Taj period je bio bogat naseljavanjem i izgradnjom salaša. U diplomskom radu bavila sam se istraživanjem na primjeru đurđinske pustare i ukazala na salaš kao društveni fenomen. Salaš je individualna i samostalna ekonomska jedinica koja je proizvodila za vlastite potrebe, egzistirala je bez pomoći sa strane, a u potpunosti je ovisila o prirodnim uvjetima, ali se zapravo razvijala tek u korelaciji s gradom. Postojao je ekonomski odnos salaš-grad. Na salašima se živjelo samo od svoje proizvodnje, nešto se i prodavalo, salaši su bili i čimbenik u prometu robe s trgovištima kakva je bila i Subotica, a u gradu se kupovalo ono što se na salašu nije moglo proizvesti, primjerice sol, petrolej, šećer ili kvasac. Salaši su prvotno bili zemunice, prva staništa koja su nicala po dolovima, skrovitim mjestima, prvenstveno zbog trske i prilaza vodi, a vremenom su se počeli izdizati. Dakle, 18. stoljeće je vrijeme kada su salaši u Bačkoj postajali sve značajniji, kao male samoopstojne zajednice, bilo je to vrijeme hvatanja zaleta salaša za kasnije vrijeme, kada se u 19. stoljeću grade salaši kakve uglavnom znamo.«