Arhiv tekstova

U prethodnom nastavku feljtona započeli smo prikaz onih gradova i naselja u Srijemu u XII. stoljeću za koje pokraj arheoloških nalaza imamo i pisanih dokumenata. Za sada takvih gradova imamo pet. O »hospeškom gradu« francuskih doseljenika Franca Villa već smo detaljnije pisali u XVIII. nastavku, (broj 487. HR), a u prethodnom broju počeli smo s »najranije spomenutim gradom« Slankamenom. 

 

Srijemska Mitrovica 

 

Današnja Srijemska Mitrovica izgrađena je na ostacima nekadašnjeg značajnog antičkog rimskog grada Sirmiuma. Ime grada potječe od imena zaštitnika grada svetog Dimitrija, jednog od srijemskih mučenika, od slavenske riječi Dimitrovica, skraćenjem je nastala Mitrovica. Srednjovjekovno mađarsko ime Zawazentdemether (Száva Szentdemeter)  je istog podrijetla (Demeter = Dimitrije). U srednjovjekovnim dokumentima pojavljuju se i sljedeća imena grada: S. Demetrii, Zentdemeter, Zavasentdemetrius, Sanctus Demetrius. Mitrovica je pod imenom Sirmium zauzimala značajno mjesto u kasnorimskom carstvu. Ona je sjedište provincije Pannonia Secunda i  rodno mjesto nekoliko imperatora.: Aurelijana, Proba, Decija Trajana, Maksimina i Gracijana. U XII. stoljeću se spominje kao Villa Sancti Demetrii. Po svemu sudeći Srijem, a time i Srijemska Mitrovica, ostao je na periferiji Bugarskog Carstva, sve dok Ugarska država ne počinje svoje širenje na Balkanski poluotok. Ugari  Mitrovicu prvi put zauzimaju 1072. godine. Kralj Šalamon je nakon prodora do Niša, iz tog grada u Mitrovicu donio mošti (ruku) sv. Dimitrija, koje su položene u istoimenoj crkvi (sudbina te relikvije nije nam poznata). Ovaj čin je bio prije svega politički i u njemu možemo prepoznati težnju da se stvori (obnovi) vjersko-upravni centar čiji će zadatak biti uključivanje vjernika istočno-grčke vjere u Ugarsku Kraljevinu. Takvu ulogu je imala i Kaločko-bačka nadbiskupija. (Raskol između zapadne i istočne crkve dogodio se 1054. godine). Ovu tezu potvrđuje i to da je za vrijeme vladavine Gejze I. kojemu je žena bila bizantska princeza, tadašnji nador Radovan između 1060.-1077. godine osnovao bazilitski samostan u S. Mitrovici. (Baziliti su bili bizantski monaški red koji su slijedili učenje sv. Bazileosa). Na žalost, ne znamo mjesto ovog samostana, ali postoji indicija da je ovaj samostan istovjetan sa samostanom koji se spominje u dokumentu pape Kelemena IV. iz 1344. godine po kojem u njemu od osnivanja žive odvojeno grčki, slavenski i mađarski monasi. Poslije smrti posljednjeg grčkog opata 1334. godine samostan je nenastanjen, a benediktinci su pokušali obnoviti monaški život.

 

Pogranični grad Zemun

 

Prateći liniju Dunava, nekadašnje granice-limesa Rimske imperije stižemo do današnjeg Zemuna. Ovaj nekadašnji granični grad Austro-Ugarske pod imenom Zimony, danas je samo jedna od općina grada Beograda. I jedan i drugi grad imaju antičko-rimske korijene. Beograd se zvao Singidunum, a Zemun Taurunom castellum. Sam naziv castellum (utvrda) upućuje na to da je mjesto imalo utvrdu, ali u statusnom smislu (u Rimskoj imperiji) nije bio grad, društveni centar, nego je imao ruralni karakter. Manja utvrda, čiji su temelji i danas vidljivi, podignuta je za vrijeme cara Valentilijana I. (oko 365-70. godine). Ona je klasični quadriburgium, tj. utvrda kvadratne osnove s okruglim tornjevima na svakom uglu. Ugari su,  dolazivši u Panoniju, na ovom mjestu od okolnih slavenskih stanovnika (Bugara) zatekli i ime Zemlen, Zemilin, Zemplin. Riječ je nesumnjivo slavenskog podrijetla i ukazuje na postojanje nekakve zemljane utvrde-gradine u čijem središtu je vjerojatno bila rimska utvrda. Interesantno je napomenuti kako u gornjoj Mađarskoj postoji mjesto Zemplén (slovački Zemplín), koje je bilo središte nekadašnje istoimene županije, koja je ime isto dobila po zemljanoj utvrdi. Castrum Zemlin se u dokumentima prvi put spominje 1096. godine kada kralj Koloman iz nje protjera križare (Francuze i Normane), koji su je (onako usput) zauzeli prilikom prvog Križarskog rata. Ovo znači da su prvi Arpadovići na temeljima rimske utvrde podigli tvrđavu (kastrum) kao graničnu utvrdu prema tada moćnom Bizantskom Carstvu. U skoro stoljetnom ratu između Bizanta i Hrvatsko-ugarske Kraljevine često je prelazila iz jedne ruke u drugu. Zemlin bizantski izvori nazivaju Zeugminon/Zeugme. Tijekom ovih ratova 1165. godine in castro Zemlen umire protu-kralj Stjepan IV., jedan od favorita velikog bizantskog cara Manuela Komnena za hrvatsko-ugarsko prijestolje (o tome detaljnije u XX. nastavku, broj 489. HR) Nakon smrti Manuel Komnena, hrvatsko-ugarski kralj Bela III. ponovno »trajno« zauzima Zemun.