Arhiv tekstova

Za sve one koji slabije poznaju dijalekt bunjevačkih Hrvata riječ klapiti znači sanjati, a upravo je jedan san fotografa Ivana Ivkovića Ivandekića »kriv« za njegov umjetnički opus »Klapim«, koji je nedavno objedinjen u lijepoj fotomonografiji pod istim nazivom, a koja je svečano promovirana na prigodnoj ceremoniji u HKC-u »Bunjevačko kolo«.

HR: Kakav je to bio san koji je zaslužan za desetogodišnju fotografsku aktivnost koja je, na koncu, iznjedrila fotomonografiju »Klapim«?

Kako sam i naveo u svojoj autorskoj riječi na početku monografije, prije sada već dosta godina klapio sam najljepši san u svom životu, snivajući o jednoj djevojci s Čikerije - mojoj Piškoti. San kao svaki, trajao je kratko, a ona je zauvijek nestala. A ja sam u želji nastavka snivanja, odlučio  svojim fotoaparatom ‘klapiti’ i dalje, i bilježiti sve ono lijepo i vrijedno iz našeg kulturnog i duhovnog naslijeđa. Fotografsko klapljenje je započelo negdje prije desetak godina, a moje amatersko bavljenje fotografijom ostaje trajno zabilježeno na stranicama fotomonografije »Klapim«, koja je tiskana u nakladi Hrvatskog akademskog društva.

HR: Kako ste osobno doživjeli tiskanje vaše fotomonografije i što ona znači u kontekstu vašeg dosadašnjeg fotografskog opusa.

Mislim kako je fotografija jedna pozitivna emocija, a nakon svega što sam uradio tijekom proteklih godina ispunjen sam velikom pozitivnošću spram ostvarenog fotografskog sna koji je stvarnost doživio izlaskom fotomonografije »Klapim«. Na njenim stranicama se sada objedinjeno vidi što sam sve radio i objektivom bilježio tijekom svih ovih godina.

HR: Što je osnovna namjera vašeg fotografskog »klapljenja«?

Prije svega želja za ovjekovječenjem brojnih trenutaka iz neumitne prolaznosti naše stvarnosti. Gledajući fotografije vidim kako vrijeme prolazi, kako su neki ljudi nestali ili ostarjeli, kako mnogo stvari i detalja više nema, a to je ono što se događa u svakodnevnom životu koji nije statična vrijednost. I svakim danom ponešto nestaje. Klapeći svojim objektivom pokušavam to sačuvati za buduće naraštaje.

HR: Deset godina je neki vremenski okvir koji obuhvaća vremensku starost fotografskih uradaka zabilježenih u fotomonografiji, ali vaše bavljenje fotografijom seže još od prije.

Fotomonografija »Klapim« sadrži moje fotografije koje sam u proteklom desetljeću bilježio na predjelima naše Bačke, ali i susjedne Slavonije, no moja fotografska aktivnost započela je dosta ranije s prvim aparatom kojeg sam dobio od svog oca. Bila je to ruska ‘Smena 8’, koju sam nosio oko vrata tijekom mojih čestih fotografskih ‘bicikliranja’ ali je iz tog razdoblja, nažalost, ostalo malo fotografija. 

HR: Baš kao što je sve manje starih salaša, koji vremenom postaju sve ruiniraniji i nestaju kao da ih nikada nije bilo. Kako, gladajući kroz objektiv, doživljavate njihovu agoniju?

Osobno sam izuzetno vezan za salaše i s posebnim emocijama pristupan njihovom fotografiranju, a gledajući ih kroz objektiv imao sam prvo dojam kao da ‘slikam’ skulpture, a drugo kao da sam na groblju. Nekada je na salašu bilo puno svijeta, a sada je sve to nestalo i više ničega nema. Uz pomoć fotoaparata pokušao sam što više toga sačuvati od potpunog zaborava, naravno na moj način ‘klapljenja’ koji dozvoljava jednu širinu kao plod mašte, a sve u cilju približavanja prošlosti realnosti suvremenog života. I zaustaviti potpuni nestanak naših salaša. Barem na fotografijama, koje će ostati kao ostavština za budućnost nekih novih naših naraštaja.

HR: Uz dokumentarizam ovjekovječenja objekata, vaš fotografski rad je ipak najprepoznatljiviji u foto klapljenju koje objektivom bilježi ljepotu mladih djevojaka u narodnim nošnjama ovoga podneblja?

Lijepe djevojke oličavaju ljepotu života, baš kao što narodne nošnje Hrvata Bunjevaca oslikavaju ljepotu i raskoš našeg kulturnog naslijeđa. Slikajući djevojke iz 21. stoljeća u nošnjama iz 19. stoljeća dolazi do prekrasnog spajanja prošlosti i sadašnjosti, stvarajući na određeni način ‘budućnost prošlosti’ kao jedan suvremeni fenomen našeg modernog bitisanja na tragovima daleke prošlosti. Mladalačka ljepota oplemenila je ljepotu starovremenskih nošnji napravivši svojesvrstan umjetnički most između staroga i novoga. Opet, to je bio i moj odgovor na aktualnu globalizaciju koja neumitno zahvaća i naš svijet, često negativno proklamirajući kako je sve tuđe bolje. Tuđe naravno treba štovati, ali još više treba voljeti svoje, ne srameći se tradicije na kojoj se temelji naša kulturna baština, čiji je neraskidivi dio upravo narodna nošnja.

HR: Volite li više fotografirati pejzaže, građevine i sve što bi se moglo podvesti pod neku vrstu »mrtve prirode« ili vam je veća radost zaustavljati vrijeme živih ljudi koji su akteri vaših fotografija?

Kada slikam tzv. mrtvu prirodu sve to izgleda nekako tužno, ali je to nažalost naša realnost i od nje se ne može pobjeći, ali s druge strane uzmimo temu »vrime prošlo – vrime sadašnje«, kada vidimo lijepe djevojke u narodnim nošnjama i suvremenoj garderobi, onda je to nešto što u startu plijeni dušu. Upravo zbog te vedrine, ali i zbog nastavka sna koji klapim još od moje Piškote, više volim slikati »žive motive«.

HR: Ali kako sami znate kazati, san o Piškoti je bio tužan i zbog toga vaše fotografsko klapljenje i fotografije koje nastaju iz njega često imaju određeni setni kolorit koji se može osjetiti pomnijim udubljivanjem u njih?

Istina je. Moj prvi san o Piškoti je bio tužan, ta tuga je stvorila emociju u stvaranju fotografija koje opet po svom nastanku uzvratno izazivaju određenu drugu emociju, ovisno kako ih tko doživljava. No, to je jedna pozitivna emocija kod ljudi koji je gledaju i potom između njih započinje daljnja ‘pripovitka’ i komentari na temu vremena u kojemu je ona nastala. To je ta vrijednost fotografskog zapisa, a sjetni moment je plod uvijek prisutne doze nostalgije koja postoji u svima nama. Fotomonografija »Klapim« donosi spoznaju kako smo u stvarnom životu sve stariji, dok na zabilježenim fotografijama ostajemo zauvijek mlađi, što samo po sebi budi određenu dozu sjete. Gledajući ih i doživljavajući ih u stvarnosti realnosti kako smo sve stariji i to vrijeme koje je prošlo ne možemo više vratiti. 

HR: Mnogo vaših fotografija često je plod trenutka i nastaju »na mah«, dok je dosta uradaka nastalo nakon prethodne pripreme i svojevrsne režije njihove konačnosti. Što mislite u kojoj od ovih kategorija fotograf može više dati u njihovoj konačnoj kvaliteti?

Sve ovisi, jer ukoliko se nađeš u pravo vrijeme na pravom mjestu može se već sama po sebi dogoditi odlična fotografija, osobito na određenim specifičnim manifestacijama i kada pojedini atraktivni trenutci nastaju spontano. Naravno, kada su u pitanju režirane fotografije na posebno odabranom setu, spontanosti više nema i tu dolazi i do određenih elemenata glume kroz višesatno poziranje i adekvatnu pripremu. Opet, ovdje dominira ambijent koji je odabran s namjerom i ozračje koje se stvori na takvim fotografijama ima određenu specifičnu težinu, težinu koja će doći do izražaja nakon mnogo godina u budućnosti kada ih netko bude gledao i doživljavao sasvim drugim načinom. Osobno sebe smatram više dokumentaristom koji ipak povremeno više ili manje voli koketirati s umjetničkom fotografijom.

HR: »Koketiranje« je ipak u konačnici donijelo i vrijedne radove u fotografskim i filmskim uradcima koji su nagrađeni na festivalu »ŽISEL« u Omoljici.

Uz fotografske radove, snimio sam i nekoliko filmskih ostvarenja u suradnji sa Zvonimirom Sudarevićem koji mi je mnogo pomogao u prenošenju mojih vizija na pokretne slike. Film ‘Klapim’ je dobio Gran pri festivala, dok je prvu nagradu festivala u Omoljici dobio i film ‘Zbogom bili salaši’. I ostali filmski uradci, poput primjerice »Bubuša«, nagrađeni su s nekoliko nagrada u drugim konkurencijama.  

HR: Zbog čega ste se odlučili tiskati fotografije u crno-bijeloj tehnici?

Fotografije se na ovaj način čine mnogo starije nego što objektivno jesu, a crno-bijela tehnika dodatno asocira na prošlost, što je svakako bio i moj osnovni cilj. 

HR: Fotografsku karijeru ste započeli s analognim fotoaparatom, dok danas radite fotografije sa suvremenim digitalnim strojem. Kako osobno doživljavate ovaj tehnološki napredak i smatrate li kako je tehnika u određenoj mjeri, kako pozitivno tako i negativno, utjecala na kvalitetu suvremene fotografije? 

U svakom slučaju napredak tehnologije je umnogome olakšao rad, jer se može beskrajno »okidati« i konačno uz pomoć »photo shopa« mnogo toga popravljati na fotosima. Opet, vrhunske fotografije se i dalje rade isključivo analognim aparatima i to je nešto što, u stvari, čini pravu fotografiju. Njena replika s pravoga filma, a ne digitalnog zapisa. Osobno, i ja sam više volio fotografirati sa starim fotoaparatom, jer je u svemu tome bilo mnogo više od samog okidanja u beskraj. Moralo se znatno više paziti i koncentrirati, napose manualno namještati sve parametre, što je u konačnici davalo i bolji rezultat. 

HR: Utječe li razvoj tehnologije u kontra smjeru na opadanje kreativnosti, samim time i kvalitetnosti suvremenih foto uradaka?

Odnos prema fotografiji je postao posve drugačiji, jer se ona nekada zbog skupljeg i složenijeg načina nastanka puno više cijenila. Danas je drugačiji odnos vrijednosti, fotografija je postala dostupna gotovo svakome i ljudi odlaze u posve drugačiju krajnost. ‘Pucaju’ na stotine fotosa svojim digitalnim aparatima, pohrane ih potom u memoriju računala i više ih nitko, gotovo, i ne vidi. Jer ukoliko fotografija ne doživi uvid i sud javnosti, manje ili veće, svejedno, ona kao da i ne postoji. A njezina prevashodna zadaća je trajno zaustavljanje vremena i sprječavanje zaborava vremena u kojem je nastala. Siguran sam kako će jednoga dana, u dalekoj budućnosti, ljudi pretraživati stara računala i pronalaziti pohranjene fotografije, baš kao što i mi danas znamo po starim ormarima i ladicama nalaziti požutjele fotografije neke naše prošlosti. Svaka ta stara fotografija posjeduje određenu vrijednost i svoju individualnu kvalitetu, pa se nadam kako će jednoga dana i moje fotografije biti dio te ostavštine za budućnost.