Arhiv tekstova

U danas prilično mladoj i nestabilnoj ekipi NK Dinamo iz Sonte jedno ime traje već 12 godina. Omaleni, ali vrlo stabilni krilni branič, dvadesetosmogodišnji Saša Krstin, jedan je od najstarijih igrača u klubu. U prvu ekipu je »uletio« s jedva prevaljenih 16 godina i specijalnim liječničkim dopuštenjem. Treneri su ga oduvijek cijenili zbog fanatične borbenosti i velike izdržljivosti. Vrlo je pouzdan igrač, samo ponekad zablista, ali nikada ne podbaci.  Na travnjaku izgara, ne štedeći ni sebe, ni protivnika. U momentu se od neprelaznog braniča transformira u opasnog krilnog napadača. Prostor osvaja lako, lucidan u driblingu, precizna centaršuta. Pravi je uzor plejadi mladih nogometaša, poniklih u Dinamovoj nogometnoj školi. 

»Nažalost, u ovim godinama sam veteran u ekipi mojega Dinama. Ne znam što se to zbiva u glavama mladih ljudi, puno je onih koji bi tek sada trebali najviše pružiti ekipi, ali su prerano digli ruke od nogometa i već u dobi od 25 godina napuštaju aktivno igranje i pojavljuju se na rekreacijskim utakmicama veterana. Standardni sam prvotimac Dinama već duže od desetljeća, ali moja ljubav prema ovoj igri ne jenjava. Na povlačenje s terena niti ne pomišljam, treneri će moći računati na mene sve dok sam ne osjetim da su došli mlađi i bolji«, s osmjehom priča Krstin.

 

NEZAPOSLENA »DVICA«

Sudeći po stanju u klubu, Krstin će još dugo neprikosnoveno nositi Dinamovu »dvicu«. Dijeleći sudbinu mnogih mladih, Saša je neuposlen. Završio je srednju školu za cestovni promet, no i nakon tolikih godina, još uvijek je statistički broj na tržištu rada.

»Najbolje godine mi prolaze u čekanju uposlenja, no, ne i u besposlici. Svake godine odlazim u Njemačku na sezonske poljoprivredne poslove. Zahvaljujući svojoj struci malo sam bolje plaćen, za njihove pojmove jako malo, ali za naše odlično. Za novac koji zaradim za tri mjeseca vani, moja majka u Banji Junaković mora raditi skoro dvije godine. Kad mi se ukaže prilika, radim i povremene poslove u selu, ali ‘na crno’. No, to je neka druga tema, tema za nadležne institucije ove države. Ukoliko bih tjerao mak na konac, ostao bih i bez tog izvora zarade. Svakako, ukoliko bi mi se ukazala prilika, prihvatio bih i slabije plaćen posao ovdje, ali uz uvjet da je stalan. To bi doprinijelo nekakvoj životnoj stabilnosti, jer mi je krajnje vrijeme i za razmišljanje o stvaranju vlastite obitelji. Mislim da bih tek tada bio rasterećen svih briga i da bih tek tada najviše pružao u majici mojega Dinama«, priča Krstin. 

 

MLADI BEZ VOLJE

I sam uviđa razliku u ponašanju pripadnika mlađih i svoje generacije. U vrijeme kad je ušao u krug prvotomaca trenirao je fanatično, a svaki slobodan trenutak koristio je za špananje »na goliće«, ili za igranje malog nogometa na rukometnom stadionu u središtu sela. Danas su poljane opustjele, negdašnji rukometni teren potpuno je ruiniran, a iz generacije u generaciju djece je sve manje.

»Ne razumijem ni ovu djecu koja su nakon sedam-osam godina u Dinamovoj nogometnoj školi došla u priliku da čvrsto prigrabe mjesta u ekipi, a za to ne pokazuju niti minimum volje. Ne razumijem kako smo mi, stariji igrači, pokraj obveza koje imamo, redoviti na treninzima, a mladi, većim brojem i malodobnici, to vrijeme provode u kafićima, kladionicama, ili za računalima. Moramo ih vrlo često i moliti da dođu bar odigrati utakmicu. Pokušavamo razgovarati s njima na tu temu, no, njihovi odgovori su vrlo kratki, ili je to samo slijeganje ramenima. Primjećujem i da se, slobodno mogu reći ova današnja djeca, sve ranije hvataju cigareta i alkohola. Pa kako bi onda i mogli redovito trenirati i punom snagom igrati? No, ne mogu ne vratiti se na voljni moment, odnosno na ljubav prema ne samo nogometu, nego i športu općenito. Mi, stariji igrači, i nakon više od desetljeća nogomet igramo s velikim užitkom, a ovi dječaci iz ekipe shvaćaju ga kao obvezu koju vrlo traljavo ispunjavaju. Ne mogu razumjeti ni njihovu otuđenost jednih od drugih. Slušalice od mobitela vječito su im na ušima i imam osjećaj da međusobno uopće ne komuniciraju. Jedino ponekad međusobno razmijene rezultate iz kladionice«, dotiče srž problema Krstin. 

 

REPREZENTATIVNI DEBI

U svojoj obitelji nije prvi nogometaš. Istina, otac i stric su mu bili, kako kaže, »samo igrači u pokušaju«, ali je zato sada već pokojni djed po ocu, Josip Krstin – Penda, jedna od legendi sonćanskog Dinama. Onizak, zbit, stariji kažu fanatično borben, bio je možda i najbolji desni branič kojega je Dinamo ikada imao. 

»Po pričama starijih navijača, konstitucijom i stilom igre podsjećam na njega. Kažu da je bio fanatično borben i da se protivnici kraj njega nikada nisu naigrali, ali da je, bez obzira što nije štedio ni sebe ni protivnika, uvijek imao nekakvo viteško shvaćanje igre. Meni predstavljha veliku radost i osobito priznanje kad me upoređuju s rođenim djedom, kojega se sjećaju samo po dobrom. Veliko mi je priznanje što me je prije nekoliko godina Marinko Poljaković, s još četvoricom Sonćana, pozvao u reprezentaciju vojvođanskih Hrvata. Odigrao sam samo jednu utakmicu, dalje obveze nisam mogao prihvatiti zbog odlaska na sezonske radove u Njemačku. Mislim da sam na toj utakmici potpuno udovoljio njegovim prohtjevima, a imam informaciju da on i dalje računa na mene. To bi mi bila satisfakcija za sve što sam dao nogometu i veliki poticaj za sve ono što bih još mogao pružiti na travnjaku«, završava priču Krstin.