Arhiv tekstova

U trilemi sam. Razapet na 39 stupnjeva Celzija. Nije lako. Nemoćno se koprcam, poput muhe u mreži pauka. Zalud. Hoću ući bez karte na srednja vrata. Nedopustivo. Mada imam trajnu autobusnu, uz to još i besplatnu, a član sam knjižnice i još nekih drugih udruga. Ne pomaže, ulaz je na prednja vrata, ispod vrata viče »kočijaš« za okruglim »kajasama«. Lomim se između kruha i hljeba, »puta« i ceste, žlice i »kašike«, »fudbala« i nogometa, vlaka i »voza«... Nije lako, mora biti da sam dulje vrijeme na slijepom kolosijeku bivstvenog tubitisanja. Svejedno, pak. Uporan sam. Danas u Hajdukovu magareće trke. Nisam trčao, nema državnog džokeja, sponzora. A i koalicija s Miškom je propala. Traži gajbu piva za magarca i to još hladnog, veli samo pod arendu.

Može biti da je ovo benigna trilema, al’ nije, sjetimo se naših nevolja, koje su nas devedesetih zadesile, počele su sportom i jezikom, došlo je do brkanja osnovnih pojmova, do jezične zavrzlame, šuketalo se, svi i svašta, prisjetimo se čuvene rubrike »Odjeci i reagovanja«. Napisano je, trpjelo najezdu besmisla, blasfemije, mržnje, krvi, »zarđalih kašika«, sendviča... I onda je puklo, nažalost, puklo.

Danas se presamićujem između pojmova – politika, država, narod, Europa, Kosovo, demokracija, fusnote i sl. Upravljanje državom, dvojac bez kormilara, vladanje bez demokratskog određenja te riječi, bar kod nas, sada i ovdje.

Danas (čitam »Danas«) je mjesec dana kako vlada vlada. Malo da bi se nešto serioznije o tome dalo napisati, ali ipak dovoljno da se nešto kaže. Malo je vremena, no bit će. Treba zamijetiti kako se vlada već na početku putovanja opasno nagnula kroz prozor, a u svakom voz-vlaku piše da je to opasno. Prije svega uočljivo je da se ona opasno poziva na narod i u ime naroda. No, treba biti strpljiv. Strpljenje ne košta, a čekanje se isplati. Strpljen – spašen! Bit ćemo pametniji. Eto, donesen je Zakon o Narodnoj banci Srbije. Vidimo da Europa nije na to baš nešto burnije reagirala, trenutačno ima većih problema. Mi ćemo, kako sada stvari stoje, doći na red za deset, dvadeset godina, ako to još bude aktualno. Pokrajina Vojvodina, s dvadeset i dva izmijenjena članka, dovedena je pod ustavnu »plašu«. Što će nam predstavništvo, tamo, razapnimo šatru, oni to zovu kancelariju, a isti je vrag. Veselje neka bude. 

Došlo je do opasne simbioze nekih ministarstava, u svijetu kažu, neprimjereni primjer. Premijer i ministar unutarnjih poslova u istoj ličnosti, ministar vojnih poslova i prvi potpredsjednik u vladi ista osoba. I ostalih kopulacija. Tolika koncentracija moći u nekoliko ruku me ne zabrinjava, ali me briga, jer sebe, kao čovjeka doživljavam kao brigu, kao sukus svog tubitisanja.

Čitam, čitam, televiziju nemam, čitam i slušam, uglavnom, treći program Radio Beograda. Tamo se o ovome ne može čuti ništa, hvala Bogu, zato ga i slušam. Čitam da smo dobili povoljne i jeftine kredite, pitam se jesmo li toliko bogat narod da kupujemo jeftine kredite. Ne znam. Ali s obzirom na obzir i svrsishodno, da smo prodali sve što se prodati može, na red je došao i narod. Prodat ćemo i narod, ne znam, ovakvi kakvi smo, kome trebamo, no u svijetu uvijek ima onih kojih ima. Da, nova Vlada obećala je i trinaestu mirovinu, onima kojima je dobro da i ovih dvanaest na vrijeme primaju.

Nismo dovoljno vodili računa o jeziku, kulturi, napose o umjetnosti. Loše nam se piše nastavimo li tim »uvratinama« dalje. Bez kulture nema katarze, bez nje nema demokratskog puta k Europi. Za sada jedina uzdanica su nam poluprazni stomaci, a kada oni progovore, riječi će se stanjiti.

Sad, poslije »suparne« kiše ovoga ljeta, evo suše. No za ovu vladu i to je neko rješenje. Za nju još nema elementarne nepogode, jer kako dužnosnici izjavljuju, nisu ispunjeni uvjeti da se to zatraži. Bit će. Nužni uvjeti su to ali ne i dovoljni.

A narod, što je to narod, za političare amorfna masa, poput predizbornih obećanih obećanja. Za utjehu, narode, bit će gore. Ide zima. Duga, hladna, paprena. Uglavnom, suočeni smo s ludom činjenicom da u prodavaonicama sve pojeftinjuje. Ozbiljno, pojeftinjuje, jednostavno kupujemo manje, kao u apoteci; meso na miligrame, mili su nam i grami, kruh na mrvice, znači »šporujemo«, a stomak k’o stomak, nek se »naide promaje«. Čekam trinaestu mirovinu, trinaesta kao trinaesto prase.

Populizam je ovdje izašao na mala vrata, sad bez narodne karte ulazi na velika. Ipak je to politika, a što bi drugo i bilo kada je čovjek političko živinče. 

A rodila nam je i suša. Ponavljam da se zna, to je »raison d’être« politike, bio, bit će i ostat će.

Potvrđujem, i to »orbi et urbi«, da sam sadomazohista. Pa što, na neki način se moraš braniti od ove vrućine.