Arhiv tekstova

Umirovljena zdravstvena radnica Ana Žigić Beograđanka je više od četiri desetljeća. Desetak dana ovoga ljeta provela je u Sonti, rodnom mjestu njezine majke. »Iako sam rođena 1951. godine u Apatinu, moje srce i najljepša sjećanja i danas me vežu za Sontu. Majka Kata, rođena Benak, udala se za Ivana Virovkića iz Virovitice, koji je u Apatinu bio na radu, pa su tu zauvijek ostali i živjeti. Mene je Sonta ‘zarobila’ još u ranom djetinjstvu. Većinu vremena provodila sam kod bake i tada je u mene usađen duh male Šokice, duh koji me ispunjava i danas«, kaže Ana. Svjetla velegrada upoznala je kao svršena učenica somborske srednje Medicinske škole. Studij na Višoj medicinskoj školi u glavnom gradu odredio je njezin daljnji životni put. Mladost i sudbina na taj su joj put doveli ljepuškastog   Momira Žigića. Srca su zatreperila, a vremenom, ljubav je oboje natjerala na razmišljanje o svijanju obiteljskoga gnijezda. I ne samo razmišljanje. »Brak je bio logičan slijed naše ljubavi, djeca najljepši dar života. Nakon završetka više škole uspjela sam se uposliti na Urološkoj klinici, kasnije Kliničkom centru Srbije. Suprug Momir bio je uposlen u Domu armije kao civil na službi u JNA. Živjeli smo lagodno, oboje smo imali solidna primanja, a radosti nije bilo kraja kad nam je 1983. godine dodijeljen stan, kako je u rješenju navedeno, na određeno vrijeme, odnosno, kako je u obrazloženju napisano, do stvaranja uvjeta da nam vojska dodijeli odgovarajući stan veće kvadrature. Bili smo sretni što smo se konačno riješili statusa podstanara, a nismo ni sanjali kakva nas golgota čeka«, priča Ana. 

 

Pritisci

 

Idila je izblijedjela i posrtanje je počelo u vihorima nagovještaja ratnih devedesetih. Kako se Ana kroz cijelo vrijeme otvoreno izjašnjavala kao Hrvatica, ni ona ni Momir nisu bili miljenici zbivanja. Početne sitne neugodnosti u mjesecima zahuktavanja ratnih događanja kulminiraju i izrastaju u otvorena šikaniranja i pritiske koji su trebali rezultirati samovoljnim davanjem otkaza u institucijama u kojima su bili uposleni. »Zbog mojeg hrvatskog podrijetla proživjela sam pravi pakao u Kliničkom centru Srbije. Euforija antihrvatstva nije mimoišla ni utjecajne pojedince među zdravstvenim radnicima, kojima bi ovakvo ponašanje trebalo biti strano. Iako sam do tada slovila kao odlična radnica, odjedanput su me počeli otvoreno podcjenjivati, micati s jednog na drugo radno mjesto, u pravilu uvijek slabije plaćeno. Na svaki moj upit zbog čega, imali su spreman odgovor – ukoliko ti se ovo ne dopada, uzmi radnu knjižicu i idi kod svojih! Preživjela sam i neke vrlo ružne verbalne konflikte koje bih željela, ali ne mogu nikada zaboraviti. Najviše me je boljelo to što su konfliktne situacije izazivali pojedinci s kojima sam godinama blisko surađivala i koji su ranije govorili o mojemu radu samo u superlativima, a početkom ratnih događanja dnevnu politiku su stavili iznad svojih humanih poziva. Suprug, iako srpske nacionalnosti, na svojem radnom mjestu doživljava pravi horor. Uvode mu izvanredne kontrole, optužuju ga za nestanak inventara s kojim nije imao apsolutno nikakve veze, a na kraju svake priče provlačilo se – sve bi to prošlo, ali supruga ti je Hrvatica... Mnogim njegovim kolegama koji su živjeli u mješovitim brakovima obitelji su se pod ovim pritiscima raspale. Ivan je ostao odan meni i djeci i ne mogavši dalje izdržati šikaniranja, 1994. godine, već načetoga zdravlja, daje otkaz«, priča Ana suznih očiju. 

 

Hod po mukama

 

Hod po mukama obitelji Žigić ovim nije završen. Najteže tek slijedi. Čovjeka najviše boli kad mu netko udari dijete. Iako je sin, rođen 1976., godinama bolovao od astme, uz svu validnu liječničku dokumentaciju vojska ga je željela unovačiti i poslati na ratište. »Bilo im je vrlo bitno da upravo njega pošalju u rat, jer se znalo da imamo brojnu rodbinu u Slavoniji. Njegova astma nije im bila zapreka, pa smo prošli puno muka i bespotrebnih dodatnih pretraga dok konačno na VMA nije dobio uvjerenje da je nesposoban za vojnu službu. Ne znam kako bih podnijela da je morao pucati na svoju braću i oni na njega. Sve je to bio težak pritisak na supruga i mene i jednostavno danas ni sama ne znam otkud nam snage da izdržimo«, priča Ana prelistavajući dokumentaciju. 

Uslijedili su i novi problemi, za neke nepremostivi, za borca poput Ane samo novi izazovi. Iako je Momir prije 1994. godine ispunio sve zakonske uvjete za otkup dodijeljenoga stana, to mu je onemogućeno i godinama  je ovaj slučaj predmet sudskoga spora. »Shrvan svim događanjima, suprug mi je 2007. godine doživio težak infarkt i ugrađeno mu je sedam stentova. Vojska je donijela rješenje kojim nas ostavlja bez stana, pa smo prinuđeni boriti se sudskim putem za pravdu. Iako sam težak invalid, nastojim supruga držati po strani, jer su posljedice njegovoga infarkta takve, da mu svako nerviranje može biti kobno. Podnescima, u kojima sam otvoreno navodila da sam Hrvatica, obraćala sam se i Šutanovcu i Tadiću, no odgovora ni do danas nema. Na našu sreću tu se umiješao slučaj, pa nas sada, posredstvom HNV-a, zastupa odvjetnički ured ‘Aleksić i Ratković’ iz Novog Sada. Optimist sam, jer po informacijama koje imam riječ je o odvjetnicima s vrlo visokim rejtingom, koji i sami kažu da je zakon na našoj strani«, priča Ana. Ovim slučajem golgota Žigićevih nije završena.

Te 2007. godine, bolest nije mimoišla ni Anu. Podvrgnuta je operaciji, a kako je u stručnim krugovima utvrđeno, greškom liječnika ostala je težak invalid, u kojem svojstvu je i umirovljena. Presavila je tabak i uputila tužbu protiv Kliničkog centra Srbije. Predmet je u I. osnovnom sudu u Beogradu. Koncem svibnja ove godine po drugi put je riješen u njezinu korist, no nakon žalbi Kliničkog centra, sve se vrti u istom krugu. Ovaj spor traje već 13 godina, a u međuvremenu je dobila i spor protiv države Srbije na sudu u Strasbourgu zbog povrede članka 6. i članka 14. Konvencije o ljudskim pravima. Riječ je o namjernom odugovlačenju sudskog procesa zbog greške liječnika, te o povredi ljudskih prava po nacionalnoj osnovi. »Puno ružnoga doživjela sam i tijekom ovoga spora. Bilo je zaključavanja predmeta u ladice radi odugovlačenja, a bilo je čak i vrijeđanja po nacionalnoj osnovi od strane suca i beogradskih liječnika – ovlaštenih sudskih vještaka. Po njihovoj vrlo neprikladnoj retorici ispadalo je da je jedini razlog moje tužbe to što sam Hrvatica i imam nešto protiv Srbije. Stoga sam se i obratila Međunarodnom sudu u Strasbourgu«, priča Ana pokazujući podneske koje je upućivala na mnoge adrese. 

 

Život Hrvata u Beogradu

 

Dotaknula se i života i rada Hrvata u Beogradu i Zemunu. »U Beogradu i Zemunu živi jako veliki broj Hrvata, no malo ih se tako i izjašnjava. Većina je još uvijek u nekom strahu, jer su mnogi svjedočili, a veliki dio je i na svojoj koži osjetio što znači biti pripadnik tih godina u našem glavnom gradu najomraženije nacije. Bili smo izloženi svakidašnjim prijetnjama, uvredama, pa i pritiscima da odemo ‘kod svojih’. Dolaskom demokracije promijenili su se zakoni, ali se nije promijenila i svijest ljudi. Odnosi su zahladnjeli, pa se tako dešavalo da susjedi, s kojima smo se družili godinama, s nekom odbojnošću, u stilu ‘iju, pa jel moguće da si takva’, aludiraju na moje hrvatsko podrijetlo. Možda bi i institucije naše zajednice u Srbiji morale obratiti više pozornosti na nas u Beogradu i Zemunu. Jednostavno, nemamo validne informacije, pa nam se pokraj straha javlja i nekakav osjećaj odbačenosti od svojih. Shvatite, nije isto biti Hrvat u Subotici i u Beogradu. Hrvatsko državljanstvo imam od 2007. godine, a od 2010. sam upisana i u posebni birački popis hrvatske nacionalne zajednice u Srbiji. Za ovaj upis natrčala sam se preko svake mjere, jer su me na više mjesta odbijali, ili jednostavno zanijekali da se to može uraditi kod njih i samo iz nekog inata nisam odustala. Nisam tada znala ni za postojanje naših institucija u Zemunu i Novom Beogradu, tek sam ovih dana doznala za postojanje Zajednice Hrvata ‘Ilija Okrugić’ u Zemunu i Zajednice Hrvata ‘Tin Ujević’ u Novom Beogradu. U velikim problemima s kojima se još uvijek susrećemo, nama, običnim pripadnicima hrvatskog  korpusa na ovim prostorima vrlo je potrebna potpora i lijepa riječ dužnosnika naše nacionalne zajednice. I najmanji znak brige o nama vraća nam osmijeh na lice i donosi nam određenu dozu optimizma glede sutrašnjice«, završava svoju životnu priču Ana Žigić.