Arhiv tekstova

Na drugom sazivu Međunarodne umjetničke kolonije »Stipan Šabić«, koja je održana od 21. do 25. kolovoza, na osuvremenjenom bunjevačkom salašu Paje Đurasevića u okolici Subotice, sudjelovalo je 14 slikara iz: Slovenije, Makedonije, Bosne i Hercegovine, Rumunjske i Vojvodine. Koloniju je organizirala Hrvatska likovna udruga »Cro Art«. Okupljanjem slikara na ovoj koloniji, odana je počast slikaru i likovnom pedagogu Stipanu Šabiću (1928.-2003.), koji je bio jedan od osnivača »Kolonije grupe šestorice« u Tavankutu davne 1961. godine.

Prilikom zatvaranja Međuna-rodne umjetničke kolonije »Stipan Šabić« posjetitelji su u ambijentu sjedišta kolonije, na salašu, mogli vidjeti izložbu nastalih radova koji svjedoče o autonomnosti snažnih pojedinačnih poetika u kontekstu likovne umjetnosti. Predsjednik Hrvatske likovne udruge »Cro Art« Josip Horvat, nakon završetka petodnevne kolonije, najavljuje do konca godine izložbu na kojoj će publika i u galerijskom prostoru moći pogledati različite umjetničke prakse sudionika ove kolonije i otkriti kvalitetne domete, originalnost i snagu umjetnika prilikom kolonijskoga rada u mjestu stvaralačkog susreta – kreativnog toposa Međunarodne umjetničke kolonije »Stipan Šabić«.

 

Komunikacija autorskih svijetova

 

Rumunjski slikar Salagean Ovidiu kaže da je na koloniju pozvan po preporuci kolege, subotičkog slikara Sándora Kerekesa, s kojim je ranijih godina često sudjelovao na likovnim kolonijama u Mađarskoj.

»Sudjelujem na brojnim likovnim kolonijama, prošle godine sam, primjerice, bio na likovnoj koloniji u Japanu. Slikam tehnikama akrila i ulja na platnu, a svojim radovima želim izraziti moje unutarnje osjećaje, emocije, život koji živim i moj pogled na svijet. Ovdje se zaista dobro osjećam, uživam u arhitekturi secesije u Subotici i na Paliću. Dolazim iz grada Oradea, koji se nalazi za sjeverozapadu Rumunjske, udaljen je 13 kilometara od Mađarske, a Oradea je poznata po brojnim građevinama koje su građene u baroknom stilu. Subotica me u nekom smislu jako podsjeća na naš gradić, najviše zbog očuvanosti starog arhitektonskog stila«, kaže Salagean Ovidiu i napominje da se u Rumunjskoj od isključivog bavljenja slikarstvom ne može živjeti.

»Možda tek neki slikari u Bukureštu mogu koliko-toliko solidno živjeti od slikarstva, ali to nije moguće u Oradeu, jer bi slikari često bili gladni. U Oradeu rade dvije manje galerije i jedna velika koje promoviraju slikare, ali to nije dovoljno. Imam svoj atelje u jednom dijelu stare gradske utvrde, gdje slikam, a studentima predajem na Akademiji likovnih umjetnosti. Ovdje sam na koloniji zajedno s mojim bivšim studentom, a sad kolegom, slikarem Rosca Serbanom, koji radi kao kustos Gradskog muzeja u Oradeu. Volio bih ponovno doći, jer je ovo inspirativna kolonija za moje stvaralaštvo«.

Tijekom rada kolonije, razgovarali smo i sa Sándorom Kerekesem koji naglašava da se na kolonijama rađaju autorska i osobna prijateljstva. 

»Mecene su nestale, a tijekom zadnjih šezdeset godina rađale su se slikarske kolonije u Vojvodini, od kojih mnoge i danas opstaju. Te kolonije su neka vrsta nadomjestka za nestale mecene. Ono što je važno jest da se i na ovoj koloniji stvorilo jedno harmonično društvo autora, od tek završenih akademaca, pa do starijih slikara. Evo, ja sam blizu moje sedamdesete, tu se generacije izjednačavaju, nema generacijskih razlika, pogotovo kada se stvara. A kako to? Tijekom boravka na slikarskim kolonijama svjesno, ali i nesvjesno, prihvaćamo razne ideje, imamo uvide u načine rada ili izbor tema drugih autora i to sve skupa obogaćuje autora. Taj međusobni utjecaj između umjetnika je veoma važan, može potaknuti kreativnost, i tako postajemo velika obitelj s istim ciljevima i iz istih povoda, a to je stvaralaštvo. Rađaju se i osobna prijateljstva i autorska prijateljstva, u pitanju je duhovna i vizualna komunikacija autorskih svijetova«, kaže Sándor Kerekes i navodi da ga stil secesije impresionira već dugi niz godina.

»Interesantno je da motiv subotičke Gradske kuće, kao inspiraciju, nemamo na platnima istaknutijih suvremenih umjetnika. Što se tiče mog rada, inspirira me stil secesije, ne samo vidljiv na Gradskoj kući, nego i na brojnim subotičkim zgradama. Ne radi se naravno o kopiranju stila, nego o doživljaju koji izražavam na mojim slikama. Omiljena tema mi je i ravnica, jer mnogi ljudi ovdje žive jedan suživot sa zemljom i plodovima koje ona donosi. Čim izađemo iz grada, oranice se šire u okolici i taj doživljaj sam često prenosio na platno«.

Na koloniji je sudjelovala i Jasmina Rojc iz Nove Gorice, koja također ističe da je na likovnim kolonijama važan segment razmjena iskustava slikarskih praksi.

»Studiram slikarstvo u Veneciji na postdiplomskim studijama, a ovdje mi je sada super, puno je različitih ljudi i različitih autorskih izričaja, upoznajemo se i komuniciramo, to sve pruža ova međunarodna likovna kolonija. Smisao likovnih kolonija je da se družimo i razmjenjujemo slikarska iskustva, imamo puno zajedničkih tema, razgovaramo o slikarstvu i stičemo uvid u načine rada drugih autora koji sudjeluju na koloniji. Ovdje na koloniji radim u tehnici akrila, sad mi najbolje odgovara, brzo se suši, a inače slikam i u tehnici ulja na platnu. U fokusu mog rada je slikanje stubišta koje vode prema dobrome i prema svijetu estetike, prema svjetlu. Stremim izražavanju i traženju dobroga, a ono što nije dobro ionako je suviše napadno vidljivo u današnjem svijetu«, kaže Jasmina Rojc i ističe da joj se u gradu veoma doimala arhitektura secesije, ali i da uživa u ambijentu salaša u sjedištu kolonije. 

 

Duhovna oaza za slikare

 

Razgovoru sa slikarima nikad kraja. Aleksandar Marković iz Tuzle kaže da je prvi put u Subotici. Magistrirao je na Akademiji likovnih umjetnosti Široki Brijeg, a trenutno je na postdiplomskom doktorskom studiju, isto na Akademiji.

»Imao sam pet samostalnih izložbi, izlagao sam i na brojnim skupnim izložbama i čest sam sudionik likovnih kolonija. Radim u kombiniranoj tehnici na platnu, to je kombinacija između akrilnih boja i još nekih materijala koji se koriste danas, primjerice, kit za drvo, kako bih postigao rezultat koji mi je potreban u sklopu moje poetike. U zadnje četiri godine radim na ciklusu slika na kojima je prikazana figura čovjeka koji se kreće kroz neka ozračja sa svojim osjećajima, emocijama, koje pokušavam vizualno pokazati pomoću kolorita«. 

Razgovarajući o stanju svakodnevnog bombardiranja ljudi milijunima slika koje emitiraju elektronički mediji, Aleksandar Marković kaže da je ljepota i autonomnost umjetnosti i u tome, što je potrebno da prođe određeno vrijeme da bi se potvrdila neka vrijednost, na što ipak ne mogu utjecati reklame i medijske slike. 

»Kada suvremena autorska djela prođu ‘kritiku vremena’ pokazat će se je li to kvaliteta koja će ostati kao umjetnost. Možda se nešto kratkoročno predstavi reklamom kao kvaliteta u oblasti slikarstva, ali to kratko traje. Glede slikarstva, uvijek se vremenom iskristalizira što je umjetnost, a što nije«.

Dotičući se teme o nepojavljivanju značajnih umjetničkih likovnih skupina i neoavangardi u vrijeme postmoderne, Aleksandar Marković također ističe da će o tome relevantno svjedočiti »kritika vremena«, putem tekstova i knjiga likovnih kritičara i povjesničara umjetnosti.

»Aktualni trenutak i socijalna situacija ostavljaju tragove i umjetničke izraze. Možda mi slikari, dok smo u procesu stvaranja, i ne zamjećujemo neke značajne pojave na likovnoj sceni, no, mislim da će se kvalitetne pojave poslije određenog vremena primijetiti, te se uobličiti i zaokružiti u radovima kritičara i povjesničara koji zbivanja u likovnom životu gledaju s distance, a što se tiče aktualnog trenutka ove kolonije, jako je važno što se na kolonijama stvaraju zbirke slika, a ovdje je u pitanju međunarodna zbirka«.

Toni Čatlevski, slikar i ravnatelj Kulturnog centra Grada Prilepa, koji je otvorio ovogodišnju koloniju, kaže da je za njega inspiracija bačka ravnica, jer to ne može vidjeti u Makedoniji.

»Ovu inspiraciju ne želim propustiti i zato je prenosim na platno. I kod kuće slikam pejzaže, nastojim što više vremena posvetiti stvaralaštvu, a žao mi je što je sve očiglednije da su duhovne vrijednosti marginalizirane, jer živimo u svijetu gdje je nadvladao konzumerizam. Drago mi je što sam sudionik ove kolonije, koja je jedna od duhovnih oaza za nas slikare«.

Drugi saziv Međunarodne umjetničke kolonije »Stipan Šabić« zatvorila je pomoćnica gradonačelnika Josipa Ivanković.