Arhiv tekstova

Gradske kuće su specifične građevine koje su se razvile u zapadnoj Europi nakon razdvajanja građanske i duhovne vlasti,  krajem XII. početkom XIII. stoljeća. Gradske kuće su simboli građanske vlasti i samouprave, kao što su katedrale simboli duhovne vlasti i biskupa. Gradske kuće se nalaze u središtu grada i oko nje su koncentrirane sve bitne funkcije gradske samouprave: tržnica, sudska vlast i zatvor. U istočnoj Europi, gdje se Otomanska imperija zadržala sve do početka XX. stoljeća, ovakvih građevina nije bilo, jer nije niti postojala samouprava gradova. Sve je bilo centralizirano i zato niti na »užem teritoriju Srbije« nema ovakvih građevina. 

Kako se mijenjao položaj grada, tako su se mijenjale ovlasti gradske samouprave. Zbog vojnih zasluga i vjernosti prema dvoru Marija Terezija je 7. svibnja 1743. godine proglasila Suboticu privilegiranim komorski gradom pod imenom Sent Marija. Temeljem dodijeljenog privilegija, te na osnovi Vječitog ugovora  sklopljenog s Kraljevskom komorom, vojnu upravu zamjenjuje građanska uprava. Gradsko vijeće-magistrat je bilo tijelo političko-upravne i sudske vlasti, koju su sačinjavali gradski sudac i 12 senatora. 

 

Prva gradska kuća

 

Gradsko vijeće pod vodstvom Fereca Redla 31. srpnja je održalo »osnivačku sjednicu« na kojoj su donesene prve direktivne odluke, među njima, kako se vijeće treba, poput ostalih općina, postarati da na pogodnom mjestu s najmanje 2-3 sobe sagradi općinsku kuću to jest (kasnije) gradsku kuću. Do izgradnje gradske kuće vijeće je zasjedalo u privatnim kućama ili u kući samog suca. István Iványi u svojoj monografiji, jednu kuću u današnjoj Ulici Vuka Karadžića označava mjestom ranije »gradske kuće«. Ta je kuća na jednoj karti iz 1823. godine označena kao kuća »D. Popovits senator«. Kuća i danas postoji, pitanje je do kada. Naime, sada je u tijeku njena eksproprijacija – koji je javni interes vezan uz taj proces, pitam se ja? Ona se nalazi na fotografiji koja služi kao ilustracija uz tekst Đ. Dragojlovića u prethodnom broju »Hrvatske riječi«. 

 

Druga i treća gradska kuća

 

Druga po redu, a na današnjoj lokaciji prva, skromna gradska kuća je izgrađena 1751. godine, od opeke i valjaka i bila je prizemna. Nova zgrada gradske kuće, u baroknom stilu izgrađena na istoj lokaciji poslije dvije godine gradnje, završena je 1828. godine. Imala je toranj sa satom i terasu za vatrogasce, koji su odatle kontrolirali okolicu. Građanska revolucija 1848.-49. godine izmijenila je društvo, ukinuto je kmetstvo, a nakon Austro-ugarske nagodbe, ugarski parlament je donio i prve građanske zakone, kojima se mijenja politička i teritorijalna organizacija države i pravni položaj gradova. Feudalna klasifikacija i hijerarhija u sustavu naselja egzistirala je do 1870. jer je 1871. godine izvršena reforma gradova glede njihovih upravnih funkcija. Postojala su dva tipa naselja: municipijalni gradovi (s ovlastima županije) i gradovi s općinskom upravom. Prvi su izuzeti iz organizacije županije, a drugi su potpadali pod županijsku upravu. Provedena je i podjela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, tako da je gradovima oduzeto pravo suđenja, što su raniji slobodni kraljevski gradovi imali. Gradski propisi morali su se usuglasiti sa zakonima koje je donio višestranački parlament. Nadzor nad provođenjem zakona je vršio župan, kojeg je postavljao ili smjenjivao sam kralj. Vlast u gradovima obnašala je gradska skupština na čelu s izabranim vijećem i gradonačelnikom. Gradovi su zadržali pravo samostalnog odlučivanja o svojim posjedima (a danas niti gradska kuća nije u posjedu grada). 

 

Fond za izgradnju gradske kuće

 

Poslije 18 godina gradonačelnikovanja Lazar Mamužić je 1902. godine izgubio višestranačke izbore i novi gradonačelnik postaje Károly Bíró. Bíró je dobro poznavao svoje građane članove gradskog vijeća, i znao je da oni ne bi prihvatili dodatne poreze kako bi se izgradio ili adaptirao postojeći kompleks gradske kuće, jer su postojala i takva razmišljanja. Smislio je genijalnu financijsku konstruciju. Kolovoza 1905. godine je na sastanku gradske skupštine iznio svoj plan da se skoro bezvrjedni pjeskoviti tereni oko grada, koji su služili kao gradski pašnjaci prodaju pojedincima i da se od tako dobivenog novca formira »Fond za izgradnju gradske kuće«. Još iste godine započeta je prodaja, koja je obavljana putem javne licitacije. Ukupno je prodano preko 2000 jutara pijeska i sljedeće 1906. godine gradska skupština donosi odluku da se riješi gorući problem smještaja gradskih ureda. Na prijedlog gradonačelnika Bíróa, »Fond za izgradnju gradske kuće« pre-imenovan je u »Fond za javnu izgradnju«, pored gradske kuće, kasnije je iz tog fonda financirana i izgradnja toplica Palić, a 1912. godine je u fondu bilo toliko novca da su mogli planirati izgradnju vodovoda i kanalizacije (nažalost rat je sve ove aktivnosti prekinuo). U ovom slučaju možemo govoriti o uspješnoj privatizaciji. 

 

Gradska kuća od pijeska

 

Budući da je Bíró pred gradsko vijeće izišao s prijedlogom i postojećim proračunom, nitko nije se protivio da prijedlog o izgradnji ili rekonstrukciji, dogradnji gradske kuće bude prihvaćen. Za početak raspisan je javni natječaj na koji je pristiglo deset radova. Natječaj je bio alternativan, izgradnja nove zgrade ili adaptacija, dogradnja, čime je raspisivač unio malo konfuzije među konkurentima. Do završetka natječaja je »sazrela« misao o izgradnji nove zgrade, i od pristiglih radova žiri, na čijem čelu je bio tadašnji glavni gradski inžinjer István Frankl, odlučio je da u obzir uzme šest radova, koji su predlagali izgradnju nove zgrade. Prvu nagradu je osvojio rad pod šifrom »Pod tornjem« čiji su autori bili Marcell Komor i Dezső Jakab. Subotički arhitekt Ferenc A. Raichel je ovojio treću nagradu, a otkupljena su i tri rada. Gradsko vijeće je odluku žirija jednoglasno prihvatilo, a na toj sjednici gradonačelnik Bíró je izjavio: »Od pijeska će se graditi gradska kuća, ali ne na pijesku. Beskorisni i neprofitabilni pješčani teritoriji pretvorit će se u kamenje, da do kraja vremena pokazuju veličinu Subotice i bogatstvo njenih stanovnika.« Novi pothvat je bio uređenje trga oko buduće gradske kuće, mnogo starih zgrada je porušeno (naravno praćeno mukama eksproprijacije) da bi prostor oko gradske kuće dobio svoj današnji izgled. Prvobitni plan se isto mijenjao. Pobjednički rad je predvidio zgradu s baroknim fasadama, rukovodeći se idejom da je barok stil doba Marije Terezije, dobročiniteljice grada. U međuvremenu su sami projektanti, u dogovoru s povjerenstvom za izgradnju zgrade, došli do odluke da se nova gradska kuća treba izgraditi u »mađarskom stilu«. Projekti su preinačeni i poslani u ministarstvo u Budimpešti na odobrenje. Ministarstvo predložene preinake nije prihvatilo i u ožujku 1908. godine je vratilo plan na doradu, najviše nesporazuma je bilo oko stila fasade. Bíró je otputovao u Budimpeštu kako bi razjasnio nesporazume, dogovorene su sitnije preinake, ali fasada nije mijenjana, te je izgradnja mogla započeti u jesen 1908. godine. Izvođači radova su bili subotički poduzimači Ferenc Nagy i Lukács Kladek. Nadzor postavljen od strane investitora vršio je gradski inžinjer Gyula Váli. Zbog jakog mraza i Božićnih blagdana prava izgradnja je započeta tek 8. ožujka 1909. godine. Građevinski dnevnik registrira 10. ožujka 5 zidara i 20 nadničara, a u srpnju na objektu radi ukupno 329 radnika raznih struka. Za nešto više od godinu dana objekt s tornjem je podignut do konca 1909. godine. (Samo rekonstrukcija sjeverne fasade osamdesetih godina prošlog stoljeća trajala je godinu i pol dana). Sljedećih 20 mjeseci završeni su i svi unutarnji i vanjski zanatski radovi. Prva svečana sjednica u novoj vijećnici održana je 14. kolovoza 1912. godine.

 

Prvobitni i sadašnji sadržaji gradske kuće

 

Nova je gradska kuća imala drugačije funkcije u odnosu na današnju, s obzirom da je preživjela i razdoblje socrealizma, kada je preinačena u »dom kulture«,  a isto tako i povratak na »građansku kulturu«, popularno nazvanu tranziciju. Glavne razlike su sljedeće: na mjestu ureda današnjeg gradonačelnika bio je ured velikog župana, današnja zelena dvorana je služila kao njegov prostor za sastanke. Nekadašnji ured gradonačelnika je bio pored današnje male dvorane za vjenčanja, koja je u to doba bila gradonačelnikova dvorana za sastanke užeg gradskog vijeća. Matični ured je bio pored županovog ureda, a današnja »plava vijećnica« bila je dvorana za vjenčanja. Najveća promjena u odnosu na 1912. godinu je da nema više policije i zatvora u zgradi gradske kuće. Ulaz sa strane današnje muzičke škole bio je prvobitno policijski ulaz, pred kojim je stražario policajac, a posebno stubište je vodilo na drugi i treći kat gdje je bila smještena policija. Ovdje se nalazio i  zatvor, kako piše Dezső Jakab: »...gdje nitko ne opći sa zatvorenicima i nitko ih ne može susresti na hodnicima gdje bi im se rugali ili ih zlostavljali. Imaju zdrave ćelije koje ispunjavaju sve uvjete higijene i imaju čist zrak«. Na krovu je bilo smješteno »šetalište za zatvorenike«. Danas se u tim prostorijama nalazi Historijski arhiv grada. Naravno, najvažnije prostorije su bili porezni uredi u čije je čekaonice moglo odjednom stati i tisuću ljudi (tvrdi Dezső Jakab). Važnost ovih prostorija dokazuje činjenica da se i dan-danas ovjde nalaze porezni uredi čime se poštuje određena »tradicija«, da građani ne lutaju gradom jer svatko zna »da je porezno na prvom katu gradske kuće«. Autoru ovog teksta je osobno žao što u doba socrealizma nije vraćena u prvobitno stanje nekadašnja gradska kavana, nego je na njenom mjestu napravljen nekakav »Agros centar« brze hrane i restoran. Na njegovom se mjestu danas nalazi bezlični Mac Donalds (prostoru nikakva šminka ne pomaže) i umjesto restorana današnji, u principu nepodesni, »pres centar« grada.

U jednoj publikaciji, koja je objavljena prilikom svečanog otvorenja Ggradske kuće nalaze se interesantani podaci, koji pobuđuju na razmišljanje. Na kraju ove publikacije nalazi se lista službenika grada u 1908. i u 1912. godini. Poimenična lista sadrži imena i funkcije ljudi koje je plaćao grad. Na listi iz 1908. godine nalazi se 135 imena, među njima i 15 policajaca, 11 liječnika, 3 veterinara i 2 inženjera. Zbog umirovljenja, smrti i ostavki tijekom izgradnje, zaposleno je 28 novih službenika i njihov ukupni broj se popeo na 138, znači troje više, od toga su dvojica inženjeri (jedan građevinski i jedan strojarski). Ostaje kao pusta želja da se objavi lista zaposlenih i njihove funkcije, koji su plaćeni iz proračuna grada, recimo za razdoblje od četri godine za vrijeme prethodnog demokratskog gradonačelnika.