Arhiv tekstova

Nastupom na svečanoj misi zahvalnici ovogodišnje Dužijance, časna sestra Mirjam Panžić oprostila se od vođenja Katedralnog zbora »Albe Vidaković« kojim je ravnala skoro 40 godina.

Ujedno, sestra Mirjam ovih dana odlazi u mirovinu nakon 46 godina godina služenja Bogu i Crkvi. Ova dva događaja bila su povod za razgovor s njome.

HR: Kako ste se odlučili postati časna sestra?

Odrasla sam u brojnoj kršćanskoj obitelji u Žedniku. Otac nam je rano umro, a majka je podigla nas osmero djece. Odgajani smo u duhu katoličke vjere, redovito smo išli u crkvu. Za moj odlazak u samostan presudne su bile časne sestre koje su služile u Žedniku i koje su tamo stigle kad sam ja imala 10 godina. One su snažno utjecale na mene preko vjeronauka i zbora. Kada sam završila osnovnu školu, nije bilo dvojbe i odlučila sam se za ovaj poziv. Ja sam prva otišla iz obitelji, s 15 godina, u samostan Sestara Naše Gospe u Zagrebu. 

HR: Kako je kasnije došlo do vaše glazbene naobrazbe?

Da imam dara za glazbu otkrile su sestre koje su bile orguljašice u Zagrebu, tamo sam završila srednju glazbenu školu Vatroslava Lisinskog za teoretske predmete i flautu. Kasnije sam završila i Muzičku akademiju u Zagrebu, teoretski smjer za nastavnicu. Usporedno sam od sestre učila svirati orgulje. 

HR: Nakon zaređenja, kako je tekla vaša služba i kako je došlo do osnutka Katedralnog zbora? 

Zaredila sam se 1966. godine. Prvo sam se vratila u Suboticu, gdje sam bila orguljašica u crkvi Isusova Uskrsnuća i pomagala u katedrali. Onda sam se ponovno vratila u Zagreb, tamo sam bila četiri godine. Dvije sam godine svirala kod isusovaca dječju misu i misu mladih, a dvije godine u crkvi sv. Blaža.  

U Suboticu sam ponovno došla 1973. i od tada sam orguljašica u katedrali svete Terezije u Subotici. Te smo godine obilježavali veliki jubilej – 200 godina katedrale u Subotici. Za tu prigodu okupljen je zbor koji je kasnije, nakon što su pjevači izrazili želju nastaviti s radom, postao Mješoviti katedralni zbor. Te smo godine u devetnici za Bezgrešno Začeće prvi puta pjevali troglasnu misu Albe Vidakovića.  Nekoliko godina kasnije, na Dužijanci 1980. godine prvi puta nastupamo pod imenom Katedralni zbor »Albe Vidaković«, u spomen na našeg kulturnog velikana. 

HR: Katedralni zbor »Albe Vidaković« imao je puno nastupa. Izvan Subotice, nastupali ste u Hrvatskoj, BiH i Mađarskoj. Koji su, po vašem mišljenju, najžnačajniji nastupi ovoga zbora?

Osnovna zadaća zbora bila je voditi pjevanje za velike blagdane i na nedjeljnim misama. Iz crkvenih prostora, na kulturnu scenu grada Subotice izašli smo tek kasnije, 1990. godine. Tada smo održali izuzetno posjećen Božićni koncert u Velikoj vijećnici Gradske kuće. Iduće godine, održali smo prvi Uskrni koncert zbora, a on je održan u Sinagogi. Naše je zadovoljstvo to što imamo lijep broj publike na koncertima, jer ona ovdje dolazi »napuniti dušu«, proživljavajući u sebi ono što se poručuje u glazbi. Jer, poznato je da onaj tko pjeva – dvostruko moli.  

Nastupa je bilo mnogo, a ako bih baš morala izdvojiti neke onda su to oni kada smo obilježavali neke zanačajne obljetnice iz kulturne povijesti subotičkih Hrvata. Primjerice, za »Albine dane« 1989. kada se obilježavalo 25 godina od smrti ovoga glazbenika i svećenika, ili za 300. obljetnicu doseljavanja Bunjevaca u Suboticu. Posebno su mi drage i naše suradnje sa Subotičkim tamburaškim orkestrom pod vodstvom Stipana Jaramazovića, s kojim smo održali 22 božićna i uskrsna koncerta. Što se tiče inozemstva, u posebnom sjećanju ostao mi je nastup na Susretu katedralnih zborova 1985. u Zagrebu. 

HR: Zbor je imao i tu dimenziju rada na kulturnom planu, repertoarskim njegovanjem djela glazbenih velikana, ali i pučkih napjeva ovdašnjih bunjevačkih Hrvata…

Najviše izvodimo skladbe Albe Vidakovića, čije ime i nosimo, ali i rodoljubne i crkvene numere subotičkog skladatelja Milana Asića. Uz njih, na našem se repertoaru nalaze i djela drugih hrvatskih skladatelja, te svjetskih velikana glazbe. Što se tiče pučkih napjeva bunjevačkih Hrvata, uspjeli smo obnoviti naše stare božićne pjesme, i nešto malo adventskih i uskršnjih pjesama. Neke sam zapamtila još iz djetinjstva, a neke sam naučila zahvaljujući izuzetnom čovjeku i vjerniku Marku Stantiću, koji je bio kantor u katedrali do 1963. kada su sestre preuzele dužnosti orguljašica i zborovoditeljica. Neke bać’ Markove izvedbe ovih pjesama na njegovom harmoniju snimila sam na magnetofonske trake. U poslu oko obnove ovih starih pjesama puno mi je pomogao prof. Bela Gabrić. Namjera nam je bila da se one ne zaborave i nadam se da smo u tomu uspjeli.

HR: Puno je ljudi prošlo kroz Katedralni zbor »Albe Vidaković«. Kada ste bili najbrojniji?

Puno ljudi je prošlo kroz naš zbor, a broj je varirao. Najviše nas je bilo početkom 90-ih godina, kada smo imali 55 članova, od kojih je bilo 25-ero mladih. Neki od naših članova su se nastavili baviti profesionalno glazbom, a najpoznatiji je vjerojatno Alen Kopunović Legetin, orguljaš koji živi i radi u Požegi. Možemo biti sretni da se on redovito vraća u rodnu Suboticu, gdje nastupa i s našim zborom. 

HR: Utemeljiteljica ste »Zlatne harfe«, godišnje smotre dječjih župnih zborova… 

Prva »Zlatna harfa« priređena je 1986. godine, a bila sam njezina koordinatorica do 2008. godine. To je glazbena manifestacija Subotičke biskupije i značajna je u pastoralu djece. Nekim zborovima je ova manifestacija bila poticaj da rade i tijekom godine, ne samo za ovu prigodu. 

HR: Kako gledate na smanjenje broja vjernika kao i onih koji se odlučuju za duhovna zvanja?

Broj vjernika je općenito manji. Smanjen je i broj misa. Do prije deset ili više godina postojala je i dječja misa, nedjeljom u 9 sati, koja mi je bila posebno draga. Razloga zbog kojih imamo manje vjernika je više: rađa se manje djece danas, ljudi žive užurbanim životom, dolaze na mise rjeđe, češto samo na veće blagdane. Što se tiče duhovnih zvanja, situacija je slična. Još se za svećenika nekako odlučuju, ali za sestre u samostan jako slabo. 

HR: Jeste li se ikada pokajali što ste izabrali biti časna sestra?

Ne, nikako. Veoma sam sretna što sam izabrala ovo zvanje i struku. Sve što sam radila bilo je na slavu Božju i za naš narod, tako da se ne bih nikad mijenjala. Zahvalna sam i svima koji su me podržavali svih ovih godina, posebno pjevačima iz zbora, ali i dragim ljudima s kojima sam surađivala na polju crkvene glazbe.