Arhiv tekstova

Samo tjedan dana nakon što je premijer Srbije Ivica Dačić preko vatrogasaca zapljusnuo javnost izjavom da nema potrebe ovogodišnju sušu proglasiti elementarnom nepogodom Vlada, na čijem je on čelu, ipak je 23. kolovoza pokazala da priznaje činjenicu da su prirodni zakoni jači od onih koje na papir stavi ljudska ruka. Naime, uoči zasjedanja Vlade prošlog četvrtka Ministarstvo poljoprivrede pripremilo je materijal pod nazivom »Prijedlog mjera za ublažavanje posljedica od suše«, koji je istoga dana i usvojen.

U 11 točaka, koliko se u prijedlozima našlo, ministar poljoprivrede Goran Knežević pokazao je – za razliku od njegovog prethodnika i bivšeg stranačkog kolege Dušana Petrovića – i da svoj posao shvaća ozbiljno, a još više da uvažava realnost. A realnost mu je nalagala da što prije povuče ovakav potez, jer je – osim katastrofalnog činjeničnog stanja u koje ga nitko nije ni trebao uvjeravati – bio pritisnut s mnogih strana: lokalne samouprave već su odavno prikupile podatke o procijenjenoj šteti od suše, Vlada Vojvodine to je sabrala i javnosti predočila da na oko 1.150.000 hektara ona iznosi oko milijardu eura, a poljoprivrednici su – ponajviše Asocijacija poljoprivrednika – Kneževića već počeli podsjećati na to kako se proljetos i prošle godine razgovaralo s njegovim prethodnikom i u mnogo benignijim situacijama.

Govoreći jezikom brojki potez ministra Kneževića stajat će državu između 12 i 15 milijardi dinara, a sredstva za ublažavanje posljedica štete od suše – bar je tako rekao – bit će usuglašena s Ministarstvom financija i drugim ministarstvima kroz racionalniju raspodjelu proračunskih sredstava. Što to konkretno znači valjda zna Knežević, Dačić i ostala ekipa u Vladi, ali je činjenica da su, nakon dugo vremena, poljoprivrednici mjere resornog ministarstva dočekali s odobravanjem.

 

Prioritet stočarstvu

 

To nedvojbeno potvrđuju riječi predsjednika Skupštine Asocijacije poljoprivrednika Miroslava Ivkovića koji kaže da je svaka od 11 točaka prihvatljiva za poljoprivrednike i da će oni imati koristi od svih usvojenih mjera. Međutim, nakon generalne pohvale, Ivković ističe kako je i više negoli uočljivo da se mjerama ponajviše željelo izaći u susret stočarima, a zatim i ratarima, dok su voćari – koji su zimus pretrpjeli veliku štetu od mraza, a krajem (kalendarskog) proljeća i od tuče – iz njih u potpunosti izostavljeni. U prilog tome on navodi činjenicu da je Vlada usvojila mjeru po kojoj će se za treći i četvrti kvartal ove godine premija po litri mlijeka plaćati 7, namjesto dosadašnjih 5 dinara, ali i da su udvostručeni iznosi za tov stoke (junadi s 5 na 10 tisuća dinara po grlu, a svinja s 500 na 1.000 dinara). U ovaj dio svakako se može svrstati i mjera o hitnoj potrebi kupovine 200.000 tona merkantilnog kukuruza na domaćem tržištu za potrebe Direkcije za robne rezerve. Ono što po riječima Ivkovića i dalje brine jest mjera kojom se ostavlja mogućnost zabrane izvoza žitarica i uljarica »ukoliko bi se značajno ugrozila opskrba domaćeg tržišta«. Njemu za »utjehu« može poslužiti činjenica da drugi dio Asocijacije poljoprivrednika, na čelu s predsjedavajućim Upravnog odbora Miroslavom Kišom, također stoji u pripravnosti i čeka da se takvo što ipak (ne) desi. Naime, na zahtjev Udruge proizvođača stočne hrane koji je proistekao iz Gospodarske komore Srbije, Asocijacija je brzo odgovorila priopćenjem u kojemu podsjećaju javnost da se takvom mjerom ne bi štitili interesi stočara i tržišta nego bi se ponovno stvorili odlični uvjeti za stvaranje monopola domaćih proizvođača stočne hrane i otvorila mogućnost nesmetanog manipuliranja (cijenama) na tom istom tržištu. Stoga je Kiš upozorio i Ministarstvo i Vladu da će u slučaju donošenja uredbe o zabrani izvoza žitarica i uljarica Asocijacija poljoprivrednika organizirati prosvjede. Sudeći po tekstu mjera, Ministarstvo i Vlada tu su opomenu shvatili ozbiljno (baš kao i zahtjev moćnih tvrtki), pa su našli solomonsko rješenje u vidu gramatičkog i praktičkog kondicionala.

Dio mjera koje se zacijelo odnose i na ratare i na stočare jest onaj o ukidanju obveze plaćanja naknade za navodnjavanje i odvodnjavanje za prošlu i ovu godinu, a još i više preporuka Vlade lokalnim samoupravama da se odreknu naknade od korištenja državne zemlje u najam. Ova preporuka, ma koliko na prvi pogled izgledala plemenito, ipak otkriva i prirodno lukavstvo onoga tko ju je sročio. Naime, lokalnim samoupravama ostavljeno je, dakle, da same odluče hoće li se odreći 40 posto sredstava koje im od najma pripada dok Pokrajina i Republika o svojih 60 posto u tekstu mudro šute, odnosno ne odriču ih se. Iako, recimo, Ivković kaže da to nije pravično, jer je mnogo više ratara koji ne rade državnu zemlju (nego privatnicima i dalje plaćaju arendu) od onih koji ju rade gradonačelnik Subotice Modest Dulić već je 24. kolovoza, dan nakon usvajanja mjera, izjavio kako će se lokalna samouprava odreći svojih proračunskuih sredstava iz tog izvora i osloboditi poljoprivrednike koji rade državnu zemlju obveze plaćanja najma. Po njegovim riječima u ovome je trenutku najvažnije obnoviti proizvodnju kako se ne bi dogodilo da zbog posljedica suše polja ove jeseni i sljedećeg proljeća ostanu neobrađena.

I proizvođač mlijeka iz Čantavira Miklós Balassa, koji godišnje subotičkoj »Mlekari« isporuči i preko milijun litara sirovog mlijeka, kaže kako mjere, bar na papiru, »lijepo zvuče«. Ne želeći, međutim, gubiti vrijeme (našli smo ga usred posla siliranja kukuruza) on postavlja pitanje kada će proizvođači mlijeka vidjeti on dva dinara više za premiju kada im ona u potpunosti nije isplaćena niti za prvi, a kamoli za drugi kvartal ove godine. Stoga on kaže, a to podvlači i Ivković, da bi mnogo učinkovitije bilo da je Vlada u svoje mjere uvrstila i set koji se tiče jesenske sjetve. Podsjetimo, Vlada je u posljednjoj (11.) rečenici ovoj temi posvetila tek mjeru da se za 10 dana (dakle, početkom rujna) krene s akcijom distribucije regresiranog dizel goriva. O ostalim inputima, a koji čine značajnu stavku proizvodnje kao što su deklarirano sjeme ili umjetna gnojiva, u mjerama niti riječi.

Slično njima, iako nešto blaže, reagirao je i direktor AD »Kelebija« Dragan Zvekanović. Riječima kako je svako pomoć u ovom trenutku dobro došla, on kaže da predložene mjere niti izdaleka neće riješiti nagomilane probleme u poljoprivredi, napose u stočarstvu. Zvekanović tako za povećanje premije s 5 na 7 dinara po litri mlijeka kaže kako će to tek pomoći »u plaćanju režija«, ističući da bi prava pomoć bila ona koja se tiče nabavke stočne hrane. Poput Balasse, i Zvekanović kaže da će AD »Kelebija«, prije svega kroz silažu, imati hraniva za stoku, ali da će njezina kvaliteta sigurno utjecati na to da se dnevna proizvodnja mlijeka 25 litara po grlu smanji na 15. Zbog toga bi, kaže on, država trebala omogućiti proizvođačima mlijeka nabavku stočne hrane po povoljnijim uvjetima: recimo intervencijom na tržištu ili kupnjom uz odgođeno plaćanje. S obzirom na to da AD »Kelebija« u najam obrađuje i zemlju u državnom vlasništvu, Zvekanović je očekivano pozdravio Vladinu preporuku i gradonačelnikovu najavu da će ove godine biti oslobođeni plaćanja te obveze.

 

Posljedice svima ostalima

 

Ipak, niti Balassa niti Zveka-nović ne razmišljaju zbog suše i njezinih posljedica smanjiti proizvodnju, odnosno broj stoke. Jedna misao im je zajednička: za prepoloviti ili uništiti proizvodnju dovoljan je i dan, dok je za njezino obnavljanje potrebno najmanje dvije ili tri godine. Problem je, međutim, tome što se te filozofije ne može držati svaki stočar, te stoga i sva predviđanja, uz svu pomoć države, idu upravo u pravcu »egzistencijalizma« proizvođača i katastrofe potrošača.

Takav »scenarij« jeseni, a zatim i ostalih godišnjih doba, potvrđuju i riječi profesorice makroekonomije na Ekonomskom fakultetu u Subotici dr. Danice Drakulić. 

Ona kaže da je domaće tržište, »poučeno« još hiperinflacijom devedesetih, već psihološki pripremljeno na neminovna poskupljenja koja nas uskoro očekuju. Naravno, u takvu vrstu psihoze najbrže i najlakše se uklapaju trgovci koji, vidimo i sami, gotovo preko noći i svakako tiho malo-malo pa za dinar-dva podignu cijenu neke od osnovnih živežnih namirnica. Ali, s obzirom na to da i sami imate kućni proračun, posljedice službene i stvarne inflacije najbolje vam se vide u novčarki. Uostalom, poskupljenja će tek biti tema ovih dana, mjeseci, a vrlo vjerojatno i godina koje su pred nama.

Vratimo li se u zaključku na Vladine mjere, osim prvog da je konačno pokazala razumijevanje za nevolje poljoprivrednika ipak ostaje i dovoljan broj onih »ispod površine«. Tako se – čak i uz prvu, koja poljoprivrednicima koji su pod kreditima daje mogućnost produžavanja »grace perioda« – ipak nameće dojam da su mjere, namjerno ili nenamjerno, napisane uglavnom za krupnija gospodarstva, a takvih je ipak mnogo manje kod nas (prosječan posjed u Srbiji iznosi 3 hektara po gospodarstvu). Izbacivanje voćara iz mjera, čak i pod izlikom da njihov rod nije stradao od suše, ipak predstavlja stanovitu »selekciju u nevolji«. Jer, bez obzira na to što voćari uglavnom imaju sustave za navodnjavanje, njihova proizvodnja daleko je skuplja u odnosu na, recimo, ratare i to je sigurno trebalo imati na umu. Konačno, suma od 12 do 15 milijardi dinara daleko je manja u odnosu na štetu čak »samo« u Vojvodini (zanimljivo, podataka za užu Srbiju, opet, nema) i zaista predstavlja kap u prašini koja se ovih mjeseci dobrano nataložila na svim imanjima. Ono što izravno Vladu ne bi stajalo dodatnih, a većih troškova, sigurno bi bila i mjera kojom bi se utjecalo na smanjenje marži kada je riječ o cijeni umjetnog gnojiva ili sjemenske robe. A te se mjere, po prirodi stvari, nameću kao prioriteti uoči jesenske sjetve koja bi, ako vrijeme kako-tako posluži, trebala početi za nešto više od mjesec dana. Do tada će se Ministarstvo valjda oglasiti i povodom još nečega čega nema u 11 Vladinih blagovijesti: informacijom o nastavku isplate poticaja od 12.500 dinara po hektaru.