Arhiv tekstova

Esejistika u vojvođanskih Hrvata, što su je pisali M. Čović, P. Šarčević, J. Buljovčić, uz ostale koji su se ugledali, primjerice, na A. G. Matoša, M. Krležu, P. Matvejevića, I. Mandića i dr. dopunjena je ovih dana knjigom pod naslovom »Eseji« Lazara Franciškovića, u izdanju NIU »Hrvatska riječ«. Knjiga se sastoji od četrnaest tekstualnih cjelina: »Salaš …«, »Zemlja«, »Zvona ...«, »Romor klasova«, »Riječ«, »Michelangelo Buonaroti«, »Kalvarija«, »Nestvar promjenljivih slika«, »Sol …«, »Vremena teška ...«, »Vino«, »Vatra«, »Voda« i »Ljubav«. 

U njima, i kada je oslonjen na književna ili umjetnička djela, autor ne razmatra njihovu književnokritičku ili umjetničkokritičku tematiku, već je pozornost usmjerena na današnje tragove i suvremene refleksije biblijskih i moralno-etičkih sastavnica u misli čovjeka ovog podneblja.

 

Široka osnova

 

Franciškovićevi ogledi nisu samo rezultat njegovih zapažanja, razmišljanja i zaključivanja, tragom znanosti, filozofije, književnosti i umjetnosti. U njima nam on, sebi dosljedan, hoće ukazati na važnost uviđanja stvarnosti i mnogo čega još, što označavamo kolokvijalnim, u što smo (ne)voljno uvučeni, upleteni, uronjeni, potopljeni. K tomu, čini se – i previše i predugo. I još se čini kako je onoga što nam je neophodno – premalo. Ne spominjući se ni mrve svega što nam suštinski, trajno nedostaje, opasno nam ovdje narušavajući egzistenciju i bitak.

Ne priklanjajući se tekstopiscima koji se ne ustručavaju ogoljene ideologizacije esejistike, Francišković se oslanja na široku, diskurzivnu osnovu eseja, koja pridonosi njegovoj prilagodljivosti optimalnim komunikacijskim ambicijama i sposobnostima stvaraoca, radi čega je od osamdesetih godina XX. stoljeća esej dominantan vid retorike (P. Palavestra). Ponajviše se ovo odnosi na razmatranja u ozračju otvorenih nacionalnih, kulturnih i identitetskih pitanja. U tom kontekstu, potrebno je istaknuti, Francišković nije podlegao trendu rastućeg uvezivanja književnosti, umjetnosti i znanosti s politikom, u maniri koja se maligno razrasla ondje gdje joj nije mjesto, nasilno prodirući u sve pore intelektualnog života, što se na ovom mjestu neće (jer se, uostalom, i ne može) razmatrati.

 

Izvan krugova

 

Od prvih svojih radova, do danas, Francišković se kreće izvan krugova intelektualnih i nacionalnih apologeta, stvarnih i umišljenih bardova. Utoliko njegove moralno-etičke rasprave, nisu olakotno polarizirane na mjestu vidljivih pukotina i razlaza, naizgled, dobra i zla. On hoće više od toga, kani prodrijeti, primjerice, do u sam korijen svih razloga i aspekata nastanka salaša, te drevne nastambe, i njezina značaja do danas. Raspoznatljiv je, također, piščev odnos prema zemlji. Budući da je ona, ta prašina, »materia prima«, polazni kaos nastanka i nestanka. Mjesto umiranja u jednom i rađanja u drugom životu. Poput i vode koja izviri iz zemlje i Kristovih grudi, pa bez nje nema hrane na trpezi, ali ni u duši. Ona gasi žeđ, očišćuje i iscjeljuje … iz nje je satkana ljepota biserja jutarnje rose u nizini, ali i razarajuća snaga neba, munja i gromova, oluje i tuče ... 

Poneki je Franciškovićev esej, kao i kod drugih pisaca iz intelektualnog pejzaža, ovdje živućih naroda, filozofski intonirana kratka proza, čija je kreativna moć posebno došla do izražaja u njegovim kratkim romanima »Hodočasnik I. i II.«. Ovo je utoliko od značaja što se i u njegovim esejima »brojni tekući prijepori tiču identiteta i funkcije subjekta ili jastva«. Napose, »što je taj ja koji jesam – osoba, djelatni subjekt ili akter, jastvo – i što ga čini onim što jest?« (Jonhatan Culler).

Francišković odgovor traži i nalazi u Riječi samoj. Ona je temelj nastanka, svega stvorenog i nastajućeg, očitovanje je bića koje sebe promišlja, osluškujući tu Riječ. Zato je ona i poput zvuka zvona u koja su gdjekada ulijevane i teško odredljive slitine oružja, oruđa i nakita, pa sva isto livena zvona drugačije trepere dajući neponovljivu boju tona. Ipak, ni njihova snaga, ne može nadjačati romor klasova, bez kojih nema kruha. Ni prihvaćanja i praštanja. I nošenja tereta skupa s drugim. Zato su Riječ i Kruh u ovoj zbirci eseja – opredjeljenje za slobodu bez koje nema Čovjeka. A on je zvan činiti drugačije i novo. Da svi drugačije živimo.

Dodajmo, u završnom dijelu knjige, polazeći od »četiri vječna osnovna elementa«, tih kozmoloških znakova prapočela, što su ih u antičko vrijeme (Empedoklo) pripisivali četirima principima: zemlji, vatri, vodi i zraku, Francišković će, zadržavši vatru i vodu, pridodati im – vino i ljubav. Ustrajavanje na njima omogućava mu da, zapravo, u premijer planu može otvarati i druga pitanja kršćanskog svjetonazora. Primjerice, kroz pitanja savjesti, slobode i zakona, kada provjera istinitosti onoga u što vjerujemo, sadrži praksa, koja će pokazati kako se, uistinu, ponašamo. Vremena (su) teška …