Arhiv tekstova

Trebalo bi Matoša prikazati kao polemičara, jer to je bio, i to mu je bila najjača strana. Proveo je desetak godina u ovom našem žabnjaku, u ovom provincijalnom svračjem zakutku kao strano lice. Kao publicista živio je životom gonjene zvjerke, za kojom se razliježe lavež hajke, da, upravo čitavih čopora mediokriteta samo zato, jer je po temperamentu i po fantaziji ipak bio visoko iznad prosjeka svoje sredine. Neka se pregleda galerija imena (kompaktne demokratske većine svih mogućih književnih tabora od klerikalaca do naprednjaka i socijalista), koji su jalovo mrčili hartiju da smanje značenje njegove pojave. Ovi nerazmjeri u odnosima snaga i kriterija govore poglavlja. Za takav portret čovjeka, ocrtanog ovdje u glavnim potezima, nedostaju nam, nažalost, snage, i prema tome predajući se rezignaciji, pomolimo se za dušu onoga koji će prvi opet jedanput jalovo napisati jedan od naših enciklopedijskih prikaza o nekom našem enciklopedijskom imenu prvoga reda.

Ovo kao uvod.

[...] III/6–10 predlažem da se briše. Njegova subjektivna motivacija, zašto piše pjesme, nikada nije djelovala uvjerljivo, kao da je doista tako bilo ili tako biti moglo da se odrekao sviranja zadobivši grč od pisanja i da je zato pisao pjesme. Bio je to osjećaj neke vrste slabijeg otpora u odnosu spram svoje skribentske poetasterske okoline, kada su svi drugorazredni poeti uživali ugled priznatih pjesnika, što su mu svi Lunačeci, kao gluhonijemi glupani trajno odricali. Tu je podlegao sugestiji svoje amuzičke okoline. Zapravo ova motivacija spada u vrstu njegovih vlastitih prenemaganja i koketerija.

[...] VIII/3–4. Njegova relacija spram Secesije i takozvane borbe Starih i Mladih. Nije uzeo aktivan stav za Mlade, jer ga nisu priznavali. Spada zapravo u krug naše Moderne, i on je njen najinteresantniji predstavnik, premda toga njegova okolina nije bila svijesna. Dok nije stvorio vlastite koterije, nitko ga nije priznavao, a kakve su mizerije njegovi adepti i učenici bili vidi se iz pamfleta Kreše Kovačića i Ujevića.

VIII/10. ‘Ćudljiv isto toliko koliko i uviđavan?’ Vrvi čovjek protuslovljima, bio je sve prije na ovome svijetu nego principijelan. Moglo bi se dokazati da je bio antimodernist iz povrijeđene taštine. Kod Matoša prevladava fermenat nacionalističke zbrke i nesnalaženja.

[...] VIII/18. Sama biografija A.G.M. kako je mi tretiramo, da je upravo njegov bohemski način izazvao ranu smrt, dokazuje da to nije bila ars vivendi. [...]

II. (Frangeš). Treba preraditi ab ovo. Nije riječ o čeprkanju po detaljima jedne biografije, ali ni u jednoj od tih biografija, pa ni u ovoj našoj (ukoliko smo se uopće odlučili da to treba da bude) nije rečeno ništa što bi zaista bilo stvarno i informativno. Kad je riječ, na primjer, o Matoševim muzikalnim sklonostima, govori se da je ‘učio i čelo’, ali se ne govori pa ni u našem slučaju ni gdje ga je učio, ni kada ni kod koga ni kako dugo ga je svirao, a da je bio svirač, o tome se piše, (kao takav bio je angažiran u beogradskom kazališnom orkestru), to je poznato, međutim, detaljima ništa.

Isto tako o tome kako je dezertirao u Srbiju. Motivira se i u ovom našem slučaju da je to učinio ‘ne podnoseći vojnu disciplinu’. Koji su konkretni motivi bili da je dezertirao u Srbiju, ostat će mutno, jer ni on sam nikad nije stvarno motivirao taj svoj bijeg u Srbiju politički pa ni bilo kako psihološki. Mladenačko neraspoloženje trenutka po svoj prilici, sa fatalnim posljedicama. Sastaju se dva milieua, dvije sredine, dva grada, dvije zemlje, dva naroda, dvije civilizacije na ogromne razmake vjekova. Vidi kako se Cankar osjeća u Sarajevu godine 1910. U ovoj vrsti biografija, gdje se zagomilavamo zaista nevažnim detaljima, zaista nije važno da li je bio imenovan ‘nastavnikom’ ili ‘privremenim nastavnikom’, a bilo bi mnogo važnije da se ispita kako je to bilo s njegovim povratkom u domovinu pod Rauchom, tko je bio taj koji je izradio njegovo pomilovanje i pod kakvim uvjetima, a da se od dezertera prometnuo u nastavnika ili u stipendista i to baš pod Rauchom, ukoliko je potrebno da se ispita. Tu je nešto sprčkano, ta se tema zaobilazi.

Pišemo ležerno i lako, jer ne može se za A.G.M. reći pa ni u enciklopediji, pa ni onda pišemo li telegrafskim stilom da je ‘pisao i pjesme’?? Ne znam što bi to imalo da znači, ali se može mirne duše brisati. Nije dobar ni ton ni argumentacija.

III (Frengeš-Ujević). XV, 11. ‘ali sve mane Matoša kao čovjeka nisu ga omele da dade savršene tačne slike’. Dosta više o tim ljudskim Manama A.G.M. Koje su to njegove mane, i to ‘ljudske mane’, koje nisu normalno ljudske mane ili koje to ne bi bile?!