Arhiv tekstova

Ima, tako, nekih odluka u životu čija se vrijednost pokaže isplativijom nego što se prije njezina donošenja moglo i pretpostaviti. Jedna takva svakako je ona o odlasku četveročlane ekspedicije na ljetovanje u Albaniju. Naime, u vrijeme kada su nedužni putnici izloženi teroru međunarodnih idiota, poput onih u zračnoj luci u Burgasu, ili domaćih licenciranih lopova zbog kojih se gosti izbacuju iz hotela u Hurghadi, a avioni otuda ne polijeću put Beograda, još se jednom najispravnijom pokazala ona stara »u se i u svoj kupe«.

 

Mishi, gici, vici!

 

Odlučite li, dakle, sljedeće ljeto provesti u Albaniji pred vama su dva izbora: vlakom do Crne Gore (Podgorica ili Bar), pa dalje već nekako ili vlastitim automobilom. Recimo odmah da je jedan od posljednjih tragova desetljećima duge (samo)izolacije Albanije upravo njezina veza s ostatkom svijeta, u ovom slučaju sa susjednim zemljama. Istina, ta čvrstina (izolacije) već je odavno pukla kada je riječ o Kosovu, Makedoniji i Grčkoj, ali, eto, probajte se raspitati za bilo kakav kopneni, zračni ili vodeni prijevoz iz Crne Gore. Rezultat će biti poražavajući: dva autobusa od Ulcinja do Skadra.

Mi smo se ipak odlučili za prvu opisanu varijantu iz prethodnog pasusa, i nismo pogriješili. Iako... Slika graničnog prijelaza Božaj u Crnoj Gori umnogome podsjeća na zlatna vremena šverca benzina i hrane iz Mađarske kada su na Kelebiji stvarani kilometarski redovi i kada je mjesto u koloni ovisilo od budnosti i spretnosti vozača. Činjenica da se svako malo granični policajac na licu mjesta pretvara u prometnog služi nestrpljivim vozačima više kao podsjećanje na prisustvo »organa« nego li što transformacija ima nekog konkretnog učinka na red u koloni. A tek kada se pogled na rub Skadarskog jezera izgubi iza graničnog prijelaza Hani i Hotit! Katastrofa. Prva tri-četiri kilometra vožnje po nečemu što zaostaje čak i iza Bećar atara u lošijem izdanju prava su kušnja da smirenom vozaču (Tom Gjelaj, ako vam ikada bude zatrebao) kažete da svoj »mercedes« okrene nazad i vrati vas u razmjerno poznati svijet. Kakva cesta, takvo i sve oko nje: i priroda i infrastruktura koja je u nju usađena. Ali, već nakon toga slijedi ono što će vas pratiti diljem cijelog puta do odredišta: alanfordovski crno-bijela slika raskoši i bijede, koja se više razliva nego li se spaja ili odvaja.

Duž oko 250 kilometara dugog puta smjenjuju se makadamske i moderne dionice (s po dvije jednosmjerne trake), a da pri tomu nikome nije jasan razlog njihovog kraja ili početka. Smjenjuju se i slike usputnih sklepanih trgovina svim i svačim i uslužnih radnji svega i svačega s modernim restoranima o kakvima »koridor 10« za sada može samo sanjati. U takvoj slici posebno upečatljiv ostaje detalj kioska (najpribližniji točan opis) na kojima po pravilu velikim slovima piše »mish« (meso), a nešto manjim »gici« (svinja) ili »vici« (junetina). Za one koji, poput nas, ne znaju albanski vlasnici su se potrudili da to prikažu i vizualno, pa vam zakvačeni čereci nedvosmisleno daju do znanja o čemu je riječ.

Ali, za razliku od Srbije (a slično Crnoj Gori), izgled Albanije mnogo je tužniji na njezinu sjeveru. Prođete li Drač (Durres), a napose Fier, pred vama će se do Valone (Vlora) i dalje do Sarande otvoriti tek izgrađena auto-cesta, ravna, mirna i sigurna kao jedan od najboljih dokaza da se Albanija ubrzano gradi i otvara za svijet.

 

Valona za bogatune i Valona za siromahe

 

Valona – gdje smo posredstvom osoblja agencije »Albania Property Group« (u ljubaznost i pouzdanost Ile Germenji možete se uvjeriti i putem e-maila) iznajmili apartman – je mnogo više od onoga što se na internetskim stranicama o ovome gradu može vidjeti. Njezin najsvjetliji trenutak odigrao se davno prije našeg dolaska. Zapravo, prije ravno 100 godina u tom je gradu proglašena neovisnost Albanije i Valona je, naravno, bila njezin prvi glavni grad. O tome svjedoči i zgrada, izgrađena u orijentalnom stilu, koja je danas sjedište lokalne samouprave. Ali, da iza nje ne stoji tako svijetla i značajna prošlost, zgrada u kojoj je proglašena neovisnost vjerojatno bi doživjela sudbinu mnogih iz njezina neposrednog okruženja. Naime, u Valoni se starim zgradama u njezinoj povijesnoj jezgri, čak i gore od Subotice, ne pridaje mnogo značaja te je tako posve uobičajena slika njihove oronulosti, nelogične prenamjene ili, jednostavno, rušenja. Tako je upravo Valona epicentar tvrdnje o Albaniji kao velikom gradilištu.

Kao da je netko povukao crtu, tako je i Valona podijeljena na stari (siromašni) i novi (raskošan) dio. Sjeverno od džamije i Spomenika neovisnosti oronule zgrade (i stanari u njima) preživjeli su svjedoci siromaštva iz doba Envera Hoxhe, dok je južni dio – lokalna varijanta Miamija – projekt europeizacije i prozapadne politike Salija Berishe. Međutim, ako je Hoxha – baš kao i Tito – »predmet povijesti«, Berisha je ovih dana itekako piše.

Doslovce na svakoj, državnoj ili lokalnoj, albanskoj televiziji prenose se njegove vizije izgradnje auto-cesta kao mosta za privlačenje stranih gostiju; svaka postaja navodi njegove riječi o potrebi reforme u društvu, pri čemu obračun s korupcijom i »starim navikama« (poput onih o »mishu«, »giciju« i »viciju«) zauzimaju udarna mjesta u vijestima.

Paralelno s Berishom, noviju albansku povijest piše i njegova oporba. Tako smo u vrijeme boravka u Valoni nekoliko dana svjedočili prosvjedu »Crveno-crne alijanse« zbog divlje gradnje i narušavanja izgleda obale. Obilazeći grad stranački oblijepljenim autobusom spomenuta alijansa priča drugu priču od aktualnog premijera. Jer, dok se Berisha hvali, ili bar u boljem slučaju o tome šuti, izgradnjom turističkih kompleksa diljem albanske obale dotle njegovi oponenti traže da se takvo što čini, »ako se već mora«, bar na 100 metara od mora. Prizor kojega smo na svakom koraku vidjeli uvjerava nas da je Alijansa u pravu, jer na pojedinim dijelovima staklo i kovina gotovo u potpunosti zaklanjaju pogled na prirodno okruženje, odnosno planine.

Ipak, Berishin prozapadni kurs uočljiv je na svakom koraku. Prvo što vidite je ogroman broj automobila na cestama i ulicama, pri čemu je bar polovica sa stranim registarskim oznakama. Prednjače, naravno, one iz Italije (Valona je grad najbliži Apeninskom poluotoku), pa zatim s Kosova, Grčke i Makedonije, ali je veliki broj i iz Velike Britanije, Njemačke i Švedske. Kada smo već kod gostiju, recimo da smo za dva tjedna vidjeli po dvije novosadske i beogradske, te po jednu oznaku Vranja i Bujanovca. Isto je, recimo, i kada uđete u trgovinu. Osim kruha (koji se na albanskom kaže »buke«), mlijeka (»qumesht«), mesa i vode (uje) skoro da i u pol bijela dana svijećom morate tražiti domaću robu. Izuzetno dobra opskrbljenost svoje podrijetlo najvećim dijelom vuče iz Italije, ali i iz ostalih zemalja Europske Unije, iz okruženja (Slovenija, BiH, Hrvatska, Srbija, Makedonija, Grčka...), pa čak i iz Saudijske Arabije (fantastično ukusni, tako djeca kažu, sokovi »Al vaha«). Možda zbog turističkog pedigrea, možda zbog europskog kursa, tek cijene su tu negdje kao i kod nas. Primjerice, štruca (rezanog) kruha je 50 leka (za jedan euro dobijete 136 ili 137 leka), litra i pol mlijeka 130, kilogram ćevapa (albanski »qofte«) 400, a svinjetine (koja se posvuda može kupiti) 600 leka.

Kako u trgovinama, tako je i u restoranima, kada je riječ o cijenama. Porcija ribe (»peshk«) može se naručiti po cijenama od 600 do 800 leka, a kilogram se kreće u ovisnosti od kvalitete (lokalna, a ukusna »koca« može se kupiti za par stotina leka, dok se orada ili list, primjerice, prodaju i za 28 eura). Još ćete bolje proći ukoliko u »fast foodu«, koji također obnašaju ulogu restorana, naručite gril: omanje pile (dostatno za jednog vozača, za dvoje polugladnih gostiju ili četveročanu razmjerno situ obitelj) s bogatim prilogom košta 500 leka. Pivo? Pa, ako ga naručite na plaži kod simpatične obitelji Beqiri, u kojoj sinovi Mario i Eno govore engleski, za tri decilitra ledenog platit ćete 60 leka, a vaša djeca kuglu sladoleda 10! Pri tome će vam (ubrzo se ispostavilo potpuno nepotrebnim) ta ista familija pričuvati stvari dok se kupate u moru, besplatno vam dati suncobran ili vas, na oproštaju, darivati bocom domaće, a vrlo ukusne rakije koja je, kaže vlasnica, dobar lijek (utrljava se u kožu) i isto tako anestetik (za spavanje, provjereno).

 

More: i Palić i Jadran

 

Kako je Valona podijeljen grad, tako je i njezino more. Ogromna pješčana plaža, od kojih je najpoznatija i najpopularnija Javna plaža (»Plazh publik«) pravi je raj za obitelj s djecom, jer se – poput »Bačvica« u Splitu – do dublje vode mora ići 100 ili čak 200 metara od obale. Stoga je i »Plazh publik« najvećim dijelom popunjena lokalnim stanovništvom, kao nekoć Muški štrand na Paliću. Ali, samo par stotina metara dalje od završetka Javne plaže ljubitelji šljunkovite i kamenite plaže, a samim tim i dubljeg i čistijeg mora, doći će na svoje. Oni koji su bili, kažu da su takve plaže još ljepše južnije prema obližnjem Jonskom moru: u Radhimi, Orikumu (postoji minibus linija više puta na dan) i 110 kilometara udaljenoj Sarandi.

Ima, međutim, dvije stvari koje su zajedničke i starom i novom dijelu Valone, i sjeveru i jugu Albanije. Prvo od toga tiče se prilično neurednih plaža (mnoštvo smeća na mnogim mjestima) o čemu su lokalne vlasti preko lokalnih televizijskih postaja svakodnevno doslovce grmjele, prijeteći čak i drakonskim kaznama za uhvaćene prekršitelje čistote okoliša. Druga je prometna kultura. Kako u Valoni, tako i posvuda gdje smo prošli, vlada prometni kaos: semafora nigdje, »zebri« također, pa vozi tko kako stigne (obilazi se s lijeva i desna, upada u kolonu...), a pješaci prelaze ulicu kako se snađu. Riječju, u sekundi prometa u Valoni napravi se više prekršaja nego li u Tavankutu za mjesec dana. Turisti s većim brojem posjećenih zemalja kažu da je isto tako u Turskoj i Italiji. Međutim, za dva-tri dana gost se neprimjetno, a lako, uklopi u takva »pravila« i život mu je odmah daleko jednostavniji. Jedino što i dalje ostaje nejasno jest uloga prometne policije, koje ima na svakom koraku, i pitanje što se uči u auto-školi i na temelju čega se dobiva vozačka dozvola?

Ono što je neupitno, a tiče se dojma, su ljudi. Svojom otvorenošću i ljubaznošću Valonci na najljepši način pokazuju da im prisustvo stranaca nije strano. Dapače, i mlado i staro i rukama i nogama nastojat će sporazumjeti se s vama i boravak u ovom gradu učiniti vam što je moguće više ugodnim. Naš savjet je da sa starijima, ukoliko ne znate albanski, pokušate razgovor na talijanskom (ako ga znate), a s mlađima engleski (uče ga u školi). Sve to pridonijet će da vam pomisao na ljetovanje u Albaniji više ne bude strana koliko je bila. Ako je bila.