Arhiv tekstova

Koncem XII. stoljeća, točnije nakon smrti cara Manuela Komnena 1180. godine, završeno je skoro jednostoljetno ratovanje za posjedovanje Srijema. Položaj Srijema se stabilizirao unutar teritorija Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva, jer ga je kralj  Bela III. (trajno) priključio ugarskom dijelu svog kraljevstva. Teritorij Srijema u odnosu na ukupni teritorij Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva je mali, i s punim se pravom možemo pitati zašto su bliski rođaci, hrvatsko-ugarski kraljevi i bizantski carevi, vodili dugotrajan rat za njegovo posjedovanje. Zbog neke tradicije pripadanja nekadašnjem Rimskom Carstvu? Zbog strateškog položaja? Zbog prirodnih bogatstava? Zbog bogatih gradova? U nastavku feljtona pokušat ćemo odgovoriti na sva ova pitanja, naravno imajući u vidu da se radi o srednjovjekovnom feudalnom društvu, koje se razlikovalo od našeg današnjeg društva. U tim se razlikama nalazi prva »kvaka«, razlog što je dio povijesti jednostavno »iščezao« u današnjim opisima srijemskih naselja. 

 

Politički položaj Srijema u povijesti

 

Nesumnjivo je teritorij današnjeg Srijema bio dio antičkog Rimskog Carstva pod imenom provincia Pannonia, koji se sastojao od četri upravna dijela od kojih je Srijem bio dio upravnog dijela Savia. Nakon raspada antičkog Rimskog Carstva na dva dijela - Zapadno i Istočno Rimsko Carstvo - (dogovorena) granica između dvaju novih carstava bio je Dunav, provincija Savia je podijeljena u dva dijela, tako da je Srijem je potpadao u teritorij Istočnog Rimskog Carstva, kasnijeg Bizantskog Carstva. Bizantski su carevi svim silama pokušavali s manje-više uspjeha ovaj teritorij obraniti od »barbara« Huna, Avara, Slavena, odnosno Bugara. Bizant je u IX. stoljeću u borbi s Bugarima pozvao u pomoć novi »barbarski« narod Ugare, koji su se s ukrajinskih stepa doselili u Karpatski basen, odakle su istjerali Bugare i djelomično zagospodarili sjevernim dijelom Srijema duž priobalja Dunava i tako kontrolirali ovaj važni vodeni put. Slabljenjem Bugarskog Carstva, Bizantsko Carstvo i Hrvatsko-Ugarska Kraljevina postali su susjedi. Bizant je postao preprekom daljnjem širenju Ugara prema Balkanu i oni su prvi napali Bizant s težnjom da zagospodare Srijemom ali i širim prostorima. 

Bizantsko Carstvo je na prekretnici XII. i XIII. stoljeća jako oslabilo, djelomično i zaslugom križara, koji su zauzeli Bizant (Konstatinonapol) i osnovali Latinsko Carstvo 1204. godine. Nekadašnje moćno Bizantsko Carstvo i formalno je nestalo, raspalo se na manje kneževine i vojvodstva. Na jugu Ugarske nije više postojala sila koja bi prijetila osvajanjem Srijema i tako se granica na Savi i Dunavu stabilizirala, do početka XVI. stoljeća. Ova je teritorijalna stabilnost omogućila Srijemu ubrzani razvoj, tako da  će Srijem već u XIV. stoljeću postati jedan od razvijenijih dijelova Hrvatsko-Ugarskog Kraljevstva.

 

Strateški položaj Srijema

 

Koji su bili strateški resursi Srijema? Prije svega suhozemni, ali i vodeni putovi. Suhozemni su putovi nasljedstvo nekadašnjeg antičkog Rimskog Carstva. Pravac istok-zapad se i u antici, kao i danas, poklapao s trasom nekadašnje autoceste »Bratstvo-jedinstvo«. Ovaj pravac su koristile tri križarske vojske kada su prolazile kroz Ugarsku, ali to je bio i put hodočasnika iz zapadne Europe k Jeruzalemu. Ne trebamo zaboraviti i trgovce, koji su rado korisili pored suhozemnih i vodene putove, poput Dunava ali i Save. Srijem je bio važna kontakt zona za trgovinu prema Bizantu.

 

Prirodna bogatstva Srijema

 

Danas bi svi rekli – šume i vinogradi Fruške gore, ali u XI. i XII. stoljeću nije bilo tako. »Barbari« nisu baš bili osobito zainteresirani za vinograde, tako da su oni uništeni i  propali. Osnivanje nekoliko samostana zahtijevalo je gajenje vinove loze radi kršćanskih obreda, ali i za potrošnju same »braće«. Ove potrebe su porasle dolaskom »gostiju-hospesa« iz tadašnje Francuske, bolje rečeno iz doline Rajne, koji su imali razvijenu kulturu vinogradarstva. Vinogradi su, zahvaljuljući klimi i očišćenim padinama Fruške gore, ponovno podizani. Znamo za jedno mjesto na kojem se proizvodila značajnija količina sirovog željeza, to je Vrdnik, koji se nekada mađarski zvao Rednek, od slavenske riječi rudnik. Rudnik i naselje su najvjerojatnije postojali već u rimsko doba. Pri nabrajanju prirodnih bogatstava ne smijemo zaboraviti niti bogate pašnjake i mlake u donjem Srijemu, duž rijeke Save. Srijem je presijecalo nekoliko većih vodotokova poput Bosuta i Studve koji su u ono vrijeme bili bogati raznovrsnom ribom (o Savi i Dunavu da ne pričamo). A što je s gradovima koji se spominju već u XI. stoljeću? O njima ćemo pisati u nastavku ovog feljtona.