Arhiv tekstova

Po zanimanju diplomirana pravnica, master ekonomije, Jukić-Mandić je zanimljiva sugovornica za naš tjednik jer obnaša više dužnosti u hrvatskoj zajednici. Dužnost  članice Izvršnog odbora HNV-a zadužene za informiranje obnaša od prosinca 2011. godine. Trenutačno je članica Predsjedništva i Vijeća DSHV-a i dopredsjednica MO DSHV-a Novi Sad kao i članica Vijeća za međunacionalne odnose Grada Novog Sada. I svojim redovitim poslom vezana je za hrvatsku zajednicu: uposlena je u Pokrajinskom tajništvu za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice gdje radi kao prevoditeljica za hrvatski jezik i tajnica povjerenstva za provjeru znanja kandidata za stalne sudske tumače. Prije ovoga, radila je  kao stručna suradnica na Fakultetu za ekonomiju i inženjerski menadžment u Novom Sadu, a i kao odvjetnička vježbenica. 

HR: U kolikoj mjeri hrvatska nacionalna zajednica u Vojvodini može biti zadovoljna informiranjem na svojem materinjem jeziku? 

Na žalost, voljela bih da na ovo pitanje mogu odgovoriti pozitivno i reći da smo bar zadovoljni ali nismo. Pri tome ne upućujem kritike na rad medija za koje me pitate nego cjelokupna situacija kada je u pitanju hrvatska zajednica i područje informiranja je stalno u nekom »statusu quo«. Problemi se vrte od toga da negdje nismo zastupljeni u lokalnim samoupravama na čijem teritoriju žive pripadnici naše zajednice, zbog animoziteta lokalne samouprave ili mehanizama koji dopuštaju da se neke stvari koje su pozitivnim propisima predviđene mogu ipak anulirati, do onih da tamo gdje imamo program nemamo dovoljnu satnicu ili dovoljan broj suradnika. Tamo gdje i to imamo postoji nezadovoljstvo po drugim osnovama. Kada sagledate tu gomilu problema koja ljudima izvana izgleda samo kao naša neažurnost da rješavamo te probleme, što mene osobno veoma ljuti jer je za malene korake u odnosu na ono što imaju druge nacionalne zajednice potrebna velika snaga i upornost da bismo nešto postigli. 

HR: S tim u vezi, kako ocjenjujete rad tjednika »Hrvatska riječ«, televizijskog i radijskog programa na Radio televiziji Vojvodine, programa na lokalnim radijskim postajama u Subotici, Somboru i Baču?

»Hrvatska riječ« je medij na koji sam ja dosta slaba, priznajem, jer sam pisala za isti i znam koliko obveza to sa sobom nosi. Isto tako znam koliko je vama unutar kuće teško naći dobre dopisnike i ljude s kojima možete surađivati. Svatko u svom dvorištu zna najbolje koji su problemi s kojima se susreće i kako ih rješava tako da mogu samo izvana dati komentar. Mnogo je lakše kada imaš razvijen sustav i mrežu dopisnika koji su se time bavili ili bave, koji razumiju važnost tog posla i kojima je bitna ova zajednica. To će sa sobom donijeti raznovrsnost priloga i izvješća kao i tema. Tu dolazimo i do jednog mog osobnog zaključka a to je da sam kroz kratko vrijeme shvatila ne samo u svezi medija nego općenito u hrvatskoj zajednici, da je dosta onih kojima vrijednost i značaj kao i opstanak te zajednice nije na prvom mjestu, nego osobni interes. To je slučaj i s dopisnicima. Ljudi će pisati kad im se piše, a ne kada treba i tu se stvara jedan od problema. Naravno, ima i drugih. Uvijek se može i bolje i drugačije i vjerujem da će tako i biti. Televizijski program RTV-a je posebna priča, od kako je nastao vakuum nakon što mišljenje HNV-a o pitanju kandidata za glavnog urednika informativnog programa hrvatske redakcije nije uvaženo, bolje rečeno ni razmotreno, imamo jedan prazan hod, da tako kažem. Osobno sam u redovitoj komunikaciji s našim suradnicama Gordanom Jerković i Anitom Žanić i objema iskazujem veliku zahvalnost i divljenje jer su usprkos svemu ustrajale, same pripremaju emisije, vode, mijenjaju se, pomažu jedna drugu itd. One  su primjer da im je stalo do zajednice i da usprkos svemu opstaju. Krivo mi je kada čujem kritike na njihov rad, činjenica je da tko radi taj i griješi, ali kao što brod bez kapetana ne plovi k cilju nego pluta, tako je i ovdje slučaj. One daju svoj maksimum, ali nisu svemoguće. Nadam se da će se tu situacija promijeniti, mi ćemo i dalje ulagati napore, ali sam svjedok da ovdje trebaju veliki napori da bismo uopće razgovarali a rješavali probleme, još veći kada je u pitanju RTV. Radijski program pak ima veliku slušanost, Jelena Tumbas doista dobro radi svoj posao i ukoliko se budu u budućnosti riješile stvari koje očekujemo mislim da će biti još bolji i slušaniji. Akcent sam stavila na ova dva programa, ali to ne znači da su drugi manje važni. Prosto, su ovo bila i još uvijek su aktualna pitanja za našu zajednicu. Ostale radijske postaje funkcioniraju, za Suboticu znamo kako i doista su kolege odlične. E sad tu postoje problemi druge prirode i bojazni od privatizacije, u Baču pak postoje potrebe vezane za financijsku potporu. Ivan Karan je svojim i naporima svojih kolega uspio osigurati emitiranje emisije »Glas Hrvata«. Pokušala sam kontaktirati gradsku upravu Grada Sombora kako bismo riješili problem financiranja radijske emisije na našem jeziku, ali uvijek postoje neki i nekakvi odgovori koji to onemogućavaju, kao što su oni da nema dovoljno financijskih sredstava.

Želim naglasiti kako mediji na hrvatskom jeziku – tiskani, radijski, televizijski imaju neprocjenjivu važnost u opstojnosti i očuvanju identiteta hrvatskog naroda na ovim prostorima te komunikaciji i prikazivanju svojih postignuća drugim narodima i nacionalnim manjinama. U tom kontekstu ne želim izostaviti ni »Miroljub«, list HKUD-a »Vladimira Nazor«, kao ni Glasnik Pučke kasine 1878. Ali da elaboriram, kada bih ocjenjivala rad bez obzira o kojim medijima na hrvatskom jeziku se radi, za što ja svakako nisam kompetentna, stajališta sam da su mediji učinili puno i ne želim nikoga posebno izdvojiti. Pokušavam biti realna, jer najlakše je kritizirati, ali s druge strane smatram i kako je potrebno izvršiti neke promjene kako se ne bismo previše uljuljkali. Potrebne su nam i neke novine.  S jedne strane su problemi i ideje, koje mediji na hrvatskom jeziku imaju, a s druge strane financijske mogućnosti i potrebe zajednice tako da zajedno moramo raditi na tome. Na žalost, nemam čarobni štapić riješiti probleme preko noći i nisam to uspjela za ovih osam mjeseci i možda će netko reći da nismo puno odmaknuli, ali ja i ljudi s kojima surađujem znamo koliko se svi trudimo da stvari krenu na bolje. Na tom putu, nadam se da ćemo svi zajedničkim snagama uspjeti jer je to u interesu zajednice i nadam se da će postojati više ideja kada je u pitanju rad medija kako bismo izbjegli kritike i zadobili još više simpatija.

HR: Jesu li u planu neka proširenja programa? Tu se poglavito misli na RT Vojvodine, kako teku pregovori s ovom medijskom kućom?

Nekada imam dojam da se stvari u svezi s RTV-om nigdje ne rješavaju i da smo malo odškrinuli vrata i da predstavnici ove medijske kuće misle da nam je to sasvim dovoljno. Moram istaknuti suradnju s Jožefom Klemom, jer u svakom razgovoru s njim postoji nada da se stvari promijene. U segmentu radijskog programa zaista i mislim da će tako biti. Uskoro bismo trebali imati sastanak, vjerojatno početkom rujna, na kojemu ćemo sagledati u kom smo statusu u svezi s onim što smo se dogovarali. Ostala su otvorena pitanja mogućnosti svakodnevnog emitiranja programa, kao i pitanja proširenja uredništva i lektora. Do rješavanja tih pitanja tekstove radijskih emisija ja lektoriram volonterski s velikim zadovoljstvom, jer je suradnja s Jelenom Tumbas velika prednost. Sve pohvale iznosim na njezin rad, ažurnost i spremnost na suradnju. Što se tiče informativnog televizijskog programa, na žalost nemam ovakvo pozitivno iskustvo i tu je, kao što već rekoh, dosta stvari na samim voditeljicama. Ono što je pozitivno jest što smo uspjeli postići dogovor da kolege međusobno razmjenjuju priloge, tako će cijela zajednica biti informirana a neće postojati potreba izlaska na teren izvan mjesta gdje se živi, što bi trebalo voditi ka uštedi sredstava, a opet bismo postigli učinak da svi budu obaviješteni. Ideje za proširenje postoje, ali moraju prije toga neke stvari treba postaviti na čvrste temelje. Ovdje naglašavam i ne smijem zaboraviti što je Dujo Runje učinio, kao i njegove napore i ideje i želje da se stvari riješe.

HR: Iako u tom smislu nisu rađena nikakva istraživanja, kako ocjenjujete interes Hrvata za medije na svojem materinjem jeziku? Bi li se tu situacija mogla unaprijediti?

Tu se situacija mora unaprijediti. Ako gledamo da na mladeži sve ostaje i sve leži onda moramo poboljšati našu ponudu jer u suprotnom oni će i dalje čitati tisak koji se bavi tračevima, slušati glazbu koja nema veze s našom nacionalnom zajednicom i vremenom ćemo sami doprinijeti asimiliranju, a onda je kasno. Moramo osjetiti puls ljudi, ono što ih zanima, znači ne samo što se događa u zajednici, što je naravno bitno, nego i neke druge teme koje će ih privući. Podlistak »Hrvatske riječi« - »Kužiš« je tu napravio iskorak, kao i podlistak HR za djecu »Hrcko«.

Svakako ponovno naglašavam i rizikujem da se ponavljam, da kolege bez obzira rade li za tisak, radijsku ili televizijsku emisiju moraju jedni druge promovirati i naglašavati slušateljima ili gledateljima kada mogu pročitati npr. novi broj »Hrvatske riječi« ili slušati ili gledati neku emisiju. To je jedan od  putova do novih slušatelja, gledatelja i čitatelja.

HR: Koliko HNV podupire »neovisne« projekte vezane za informiranje, poput emisije »Glas Hrvata« na Radio Somboru, tiskanih glasila kao što su »Glasnik Pučke kasine 1878.« i »Miroljub«, te nezavisnih TV produkcija poput subotičke CRO Medie?

Ovdje se s jedne strane nalaze želje i potrebe, a s druge strane mogućnosti. Mislim da HNV doista nije zatvoreno tijelo u smislu pružanja potpore, ali činjenica je da postoje određena sredstva i da se kao takva moraju rasporediti. Uvijek će biti netko tko se smatra oštećenim. U onoj mjeri u kojoj je u mogućnosti i sukladno odlukama koje se donose glasovanjem na sjednicama HNV-a sredstva se i raspoređuju. Na žalost, reći ću nešto što će zvučati kao kliše, a to je da je situacija takva. Mislim da i sam predsjednik HNV-a dr. Slaven Bačić ima sluha za probleme, ali  na žalost sredstva su ograničena. Danas su sve veće mogućnosti za pisanje projekata, za suradnju preko granica, pa neka i to bude jedan od vidova osiguravanja sredstava, ali vlastitim naporima. Vremena su takva da je donacija sve manje tako da bi ovo bili načini da se pomogne postojeća situacija tamo gdje se to može.

HR: Ima li planova glede jačanja kadrovskih i drugih kapaciteta u hrvatskim medijima?

Od početka obnašanja dužnosti u području informiranja moja je ideja bila prvo osobno posjetiti sve naše medije, upoznati se s problemima, a onda i organizirati jedan zajednički sastanak predstavnika svih medija. Na tom bi sastanku svatko trebao iznijeti svoje ideje koje bi bile negdje realne i sukladne mogućnostima i da onda zajednički postavimo neka nova pravila, da se dogovorimo o daljnjoj suradnji, prioritetima itd. Takvi bi sastanci trebali postati praksa bar dok se svi ne uhodamo. Jedna od ideja jest i nova Medijska platforma koja ne bi bila uopćena nego usuglašena tekućim događanjima, kao i možda realiziranje ideje o postojanju jedne vrste zajedničkog portala na kome bi se nalazili svi prilozi koje bi svi mogli preuzimati. Tako bismo smanjenjem utroška sredstava postigli učinak informiranosti slušatelja o svim dešavanjima. Isto tako imamo u planu pokretanje radijske emisije u Srijemu, po ugledu na emisije koje se emitiraju na Radio Baču i Radio Somboru, za sada je to u povoju ali je neophodno. Također želim izbjeći pitanja i animozitete zašto je netko dobio više sredstava ili pomoći za svoj rad a drugi nije, jer smatram da je sve transparentno i da se svi jednako vrednuju, a opet se vraćam na to da ako svi radimo za zajednicu, jer u protivnom bismo radili negdje gdje nema dodira sa zajednicom, onda su ta pitanja suvišna.

HR: Živite u Novom Sadu, u kojem prema popisu pučanstva iz 2002. živi oko 6000 Hrvata. Kakva je pozicija tamošnjeg hrvatstva, odnosno koliko su tamošnji Hrvati spremi javno očitovati svoju nacionalnu pripadnost? Ima li pokušaja da se u rad zajednice i njezinih institucija uključi veći broj Hrvata iz tog grada?

Ono što me iznenađuje u Novom Sadu je to da iako je veliki grad gdje je lakše očitovati se kao Hrvat ili pripadnik neke druge nacionalne zajednice, to nije slučaj u praksi. Mnogo je teže u malom mjestu biti ono što jesi jer često zbog toga ispaštaš i ti i tvoja obitelj. Ovdje se ljudi očitavaju kao takvi samo u svojoj kući i nemaju potrebu javno se očitovati. To je nešto s čime sam se ja srela u praksi, ili se očituju kao takvi ali samo u razgovoru »intuitu personae«, ukoliko postoji neki problem ili potreba za poslom. S obzirom da skoro dvije godine imamo ured DSHV-a u Novom Sadu, raduje me da se usprkos tome povećava broj pripadnika naše zajednice koji se ovdje okupljaju. Raduje me što se radi o mladim ljudima koji imaju volje i elana boriti se da Hrvati imaju ravnopravan status kao i ostali pripadnici nacionalnih zajednica i većinskog naroda. Ova MO je jedna vrsta otvorenih vrata za sve Hrvate, ne samo one koji se žele uključiti u politički život nego one koji se tako osjećaju, žele se družiti, uključivati u kulturne i druge manifestacije. Organizirali smo književne večeri, a imamo ideju i da se ti prostori koriste za učenje hrvatskog jezika s obzirom da on u Novom Sadu nije u službenoj uporabi i da nemamo odjele na hrvatskom jeziku. Isto tako imamo ideje povezivati se s drugim nacionalnim zajednicama, omogućiti ljudima da izlože svoje radove ukoliko se bave nekom djelatnošću ili zanatom. Kao članica Vijeća za međunacionalne odnose Grada Novog Sada vidjela sam koliko je bitno da  se nacionalne zajednice predstavljaju javnosti. Tu postoje razni načini, da li kroz prikazivanje svoje povijesti, tradicije, kulture, da upoznate druge zajednice i većinski narod s nama. To svakako smanjuje animozitet, jer vi malu djecu na taj način navikavate da su Hrvati normalni ljudi a ne neka čudovišta prema kojima postoji animozitet i kojih se treba kloniti. Kada to ljudi vide i otklone svoj animozitet moći ćemo dosta toga i uraditi. Prošlost će ostati iza nas jer vjerujem da mladež gleda naprijed a ne iza, a pojedinačni slučajevi izgreda uvijek postoje, ali i tome će se stati na kraj. Što se tiče uključivanja u rad institucija ulažemo velike napore. Ovo je izborna godina koja je donijela mnoge i nenadane i promjene tako da ćemo vidjeti što nosi budućnost, ali ćemo i dalje ulagati napore, za nas je Novi Sad mjesto gdje i Hrvati moraju imati svoje predstavnike u vlasti koji će stajati rame uz rame s ostalim nacionalnim zajednicama i većinskim narodom.

HR: Uposleni ste u Službi za prevoditeljske poslove Pokrajinskog tajništva za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice, Vlade APV. Kako izgleda vaš posao u praksi, koliko je hrvatski jezik zastupljen u službenim dokumentima AP Vojvodine u odnosu na druge manjine?

S obzirom da je hrvatski jezik u službenoj uporabi od 2009. godine u radu Skupštine APV, sva akta se prevode i na hrvatski jezik. Svi prijedlozi prije zasjedanja Skupštine se prevode kao i sve odluke nakon održavanja iste. Također se prevode i svi Službeni listovi APV-a. U radu Vlade APV akta se prevode ovisno o potrebama pojedinih tajništava. Tajništvo za obrazovanje, upravu i nacionalne zajednice prevodi sva akta, tekstove natječaja, obrasce, a druga tajništva uglavnom prevode akta koja je potrebno redovno ažurirati ili svoje internetske stranice. Redovito se vrše prijevodi i za potrebe Pokrajinskog pučkog pravobranitelja, ponekad za Pedagoški zavod i druga tijela i institucije. 

U odnosu na druge manjine hrvatski jezik jednako je zastupljen jer sve materijale koje dobivaju moje kolege prevoditelji za druge manjinske jezike u službenoj uporabi dobivam i ja. Tako da je tu ravnopravnost na djelu. U Skupštini se uvijek prije zasjedanja održava sjednica Odbora za utvrđivanje istovjetnosti pokrajinskih propisa na jezicima u službenoj uporabi kojoj osim mene, nazoči i članica zadužena za hrvatski jezik koja kontrolira sve prijevode i njihovu istovjetnost s izvornicima i isto iznosi na sjednici. Tako da je hrvatski jezik doista u jednakoj ravni s ostalim jezicima u službenoj uporabi bar što se tiče razine Skupštine i Vlade APV i mojih iskustava kao prevoditeljice.