Arhiv tekstova

»Ukoliko bi se planovi ostvarili, nestao bi kulturni centar Subotice, diljem Europe poznat zbog svojih arhitektonskih vrijednosti«, stoji u peticiji koju je – u cilju zaštite gradske jezgre Subotice (inače, kao prostora kulturno-historijske cjeline zaštićenog odlukom Skupštine Vojvodine iz 1991. godine) sredinom listopada 2011. godine pokrenula udruga »Váralja« (Podgrađe) iz Budimpešte. Osnovana prije samo nekoliko godina, udruga je već postigla izvjesne uspjehe u zaštiti vrijednih zgrada u mađarskoj prijestolnici koje su već bile viđene za rušenje, a na svojoj je internetskoj stranici pisala i o ugroženosti centra Subotice. A onda je, na inicijativu članova iz Subotice, lansirala peticiju protiv rušenja historijskog centra Subotice, o kojoj smo svojedobno pisali u Hrvatskoj riječi (»Obiteljsko blago« i pred UNESCO-om 2011. godine).

Peticija je bila naslovljena na Borisa Tadića, predsjednika Srbije, Sašu Vučinića, gradonačelnika Subotice, Viktora Orbana, premijera Mađarske, Joséa Manuela Barrosa, predsjednika Europske komisije, te Irinu Bokovu, generalnu direktoricu UNESCO-a. U njenom tekstu se konstatira da potpisnici protestiraju protiv nedavno objavljene razvojne koncepcije Subotice, koja zahvaća i stari dio grada.

 

Zaštita kroz rušenje

 

»Ovakav mentalitet smatramo neprihvatljivim od strane države koja nastoji ući u Europsku Uniju. U duhu zaštite kulturnog naslijeđa i međunacionalne suradnje, molimo vas da preduzmete korake prema zaustavljanju već započetog rušenja grada, u cilju zaštite historijskog centra Subotice. Ne može biti članica Europske Unije država koja dopušta uništavanje svog kulturnog naslijeđa i nasilno mijenja etnički sastav svojih višenacionalnih gradova«, konstatira se u peticiji.

U izvješću udruge (o kom će biti riječi u ovom tekstu) konstatira se kako je broj potpisnika rastao vrtoglavom brzinom, ali su se tada oglasile druge organizacije koje se bave zaštitom kulturnog naslijeđa (imenom se spominje samo »Save Subotica«), koje su njihov korak vidjele kao etnički generirano unošenje zabune. »Váralja«, međutim, smatra kako su najveću štetu njihovim nastojanjima nanijele netočne izjave i lažljiva pisma, u kojima su pojedini krugovi tvrdili kako je »rušenje centra Subotice samo legenda«, kako »nema niti riječi o rušenju«, te da se »u stvari, upravo štiti grad«... Nakon toga je opao tempo potpisivanja peticije, a udruga smatra kako je »u međuvremenu dokazano da su historijske vrijednosti Subotice ipak u opasnosti, što je priznao i predstavnik udruge Save Subotica« (izrečeno u raspravi o zaštiti subotičke gradske jezgre 24. travnja 2012. godine na sjednici Odbora nacionalne solidarnosti Parlamenta Mađarske; zapisnik se može preuzeti s internetske stranice parlamenta, www.mkogy.hu).

 

Izvješće o Subotici

 

Peticiju je do proljeća 2012. godine potpisalo 34.365 osoba (među njima i nekoliko tisuća Subotičana), nakon čega je ona dostavljena osobama na koje je bila i naslovljena. Koliko nam je poznato, do sada se nitko od onih kojima je peticija dostavljena nije povodom nje oglasio. No, Váralja se nije zadovoljila slanjem peticije. Dvanaestočlana ekipa udruge posjetila je Suboticu 19. i 20. studenog 2011. godine: u manjim grupama obišli su teritorij grada izgrađen prije 1910. godine, snimili oko četiri tisuće fotografija i dokumentirali nekoliko stotina sakralnih, građanskih i industrijskih spomenika, te vrijedne objekte gradske i narodne arhitekture, navodi se u izvješću udruge, koje je sredinom srpnja objavljeno na njenoj internetskoj stranici (www.varaljaszovetseg.hu).

U desetak poglavlja, na četrdesetak stranica »Izvješća o situaciji u Subotici« (podnaslov) navedene su okolnosti koje su ih ponukale da pokrenu peticiju, posjete Suboticu i pripreme izvješće o onom što su konstatirali... U dokumentu se konstatira da je udruga učinila ono što je mogla, a da je štafetna palica predata Vladi Mađarske.

Do kakvih su zaključaka došli autori izvješća? U »Zaključnim razmišljanjima« ovako su to saželi:

»Pred nama je veliko pitanje: što će biti sa Suboticom? Postoje dva puta. Jedan je očuvanje naslijeđa grada. To bi bio pravi put: poštovanje postojećih vrijednosti, njihovo obnavljanje, održavanje, uz stvaranje stvarne strategije organiziranja grada. Drugi je put podčinjavanje gospodarskim interesima, ponižavajuće ispunjavanje ciljeva velikog kapitala. Subotica je stupila na ovaj drugi put.«

 

(Ne)kultura zaštite spomenika kulture

 

Možemo biti suglasni s ovom konstatacijom, ali i ne moramo. Što se međutim događa? Beogradska Politika u tekstu »Mijenja se centar Subotice«, objavljenom 1. kolovoza, piše da je u tijeku eksproprijacija dvije zgrade u Ulici Vuka Karadžića, kako bi se stvorio prostor za novu ulicu, paralelnu s Korzom, potrebnu da se osigura prilaz budućem tržnom centru, za čiju je gradnju zainteresiran investitor iz Njemačke. Termin »zainteresiran« je prilično maglovit, u biti ništa ne znači, ali – mi već krećemo u rušenje! Pitanje je naravno i što će veliki tržni centar (shoping mol) u najužem gradskom centru, ali to ćemo ovoga puta preskočiti.

Zgrade koje su viđene ‘da ih ne bude’ označene su svojedobno kao potencijalni spomenici kulture. »Grad ne čini nekoliko spomenika kulture, već sve kuće zajedno... Iz razloga što kod nas još uvijek nije prevaziđeno mišljenje da se čuvaju samo pojedinačni spomenici kulture i zbog opasnosti koja preti graditeljskoj baštini, sve objekte koji čine karakterističan ambijent grada evidentirali smo kao potencijalne spomenike kulture, što automatski isključuje mogućnost njihovog rušenja«, napisala je prije dvanaest godina Gordana Prčić-Vujnović u tekstu »Nepokretna kulturna dobra Subotice« (Rukovet, 5-8, 2000; ovaj je broj časopisa u potpunosti bio posvećen očuvanju kulturnog naslijeđa, o čemu je, kroz »svjetska i naša ne/iskustva« govorio pod zajedničkim naslovom »Kultura zaštite spomenika kulture«). Bilo bi dobro kada bi nadležni povremeno prelistali ovaj broj Rukoveti.

 

Anulirani potencijali

 

Na poleđini je časopisa tada objavljena karta »SUBOTICA – prostorna kulturno-historijska cjelina od velikog značaja«, na kojoj su različitim bojama označeni objekti u centru grada koji su imali status spomenika kulture od izuzetnog značaja, spomenika kulture od velikog značaja, spomenika kulture, dobra koje uživa prethodnu zaštitu, odnosno potencijalnog spomenika kulture. U prilogu je dio te karte: potencijalni spomenici kulture su označeni žutom bojom. Potencijal nekih je već anuliran (dvije zgrade koje je projektirao Reichl Ferenc, objekti koji su nestali zbog izgradnje Gallerie), a sada su na meti dvije zgrade u Vuka Karadžića (jedne, koja je bila do njih, također već nema) – iako je, navela je Prčić-Vujnović, mogućnost njihovog rušenja isključena...

U izvješću se navodi kako etničkim faktorima ne žele posvećivati posebnu pažnju, uz konstataciju kako je »nestajanje svakog pojedinačnog mađarskog spomenika u suprotnosti sa životnim interesima mađarske nacije«. To je, bez sumnje, polazna osnova angažiranja budimpeštanske udruge na zaštiti historijskog centra Subotice, grada koji u naslovu svog izvješća nazivaju »prijestolnicom mađarske secesije« – naslov teksta pozajmljeni je naslov izvješća. A zašto prijestolnica? Jer Subotica ima secesijske zgrade neiskazive vrijednosti, ima ono što nitko nema...

Mađarska ili zajednička baština

 

Kako stoji stvar sa secesijom? Bela Duranci u knjizi »Arhitektura secesije u Vojvodini« daje iscrpan prikaz ovog, kako ga naziva, fenomena »dvaju decenija koje povezuju prošlost i budućnost na prekretnici XIX. i XX. stoljeća«. Umjetnički pravac je poznat pod različitim nazivima - modern style, jugendstil, sezession, stil floreale, art nouveau, le style 1900, a kod nas je odomaćen naziv secesija. Što se Subotice tiče, u nju je, prema Duranciju, isključivo u arhitekturi, doprla posebna, mađarska varijanta secesije. Iako postoje pokušaji da se ona zove i drugačije, ovo je uobičajeni naziv, a spominjemo ga zato što na najzorniji način ukazuje zašto se subotička građevinska baština smatra (i) dijelom mađarskog kulturnog naslijeđa i zašto se i institucije i udruge iz Mađarske angažiraju kada je u pitanju očuvanje povijesne jezgre Subotice. Naravno, secesija je samo jedan od arhitektonskih pravaca zastupljen u ansamblu zgrada koje čine ambijentalnu cjelinu gradskog centra.

Nema, dakle, nikakvog razloga da se angažiranje budimpeštanske udruge á priori osporava. A kako je sa stavovima koje zastupaju? Bilo bi neozbiljno ako bismo ih unaprijed odbacili: valja ih ozbiljno proučiti. Postoje, istina, izvjesni momenti koji samo otežavaju nepristrano prosuđivanje onog za što se zalažu, pri čemu je nerazumljiva (i kontraproduktivna) odluka da izaslanstvo udruge tijekom boravka u Subotici ne kontaktira »srpske stranke«. S njima nisu razgovarali, jer oni štite mađarske interese, što god to značilo. Zaboravili su pri tom da su subotička blaga iz korpusa mađarske secesije koliko dio mađarske kulturne baštine, toliko i dio historijskih i kulturnih vrijednosti koje baštine svi stanovnici Subotice, bili oni Mađari ili ne, te da o zaštiti te kulturne baštine trebaju brinuti svi. Pa i te »srpske stranke«, posebice ako pri tom (u momentu posjeta njihove ekipe) obnašaju lokalnu vlast.

Vrijedne su, ipak, pažnje brojne konstatacije u izvješću o kojima bi trebalo ozbiljno razgovarati. Stjecajem okolnosti, one su gotovo u cijelosti u suprotnosti s onim što naši gradski dužnosnici zagovaraju glede očuvanja centra grada. Nije ni čudo, jer se revitalizacija koju zagovaraju u praksi ipak očituje prvenstveno kao nestajanje brojnih zgrada, pa i čitavih blokova, dok Váralja nedvosmisleno ima drugačiji pristup (vidi okvir) pitanju zaštite kulturne baštine. Očito je da je kulturno naslijeđe, da parafraziramo jednu čuvenu izreku, isuviše ozbiljna stvar da bi bila prepuštena samo urbanistima i zaštitarima.