Arhiv tekstova

Toplo ljetno poslijepodne kratili smo u vrtu kafića »Kod Gente« uz rashlađenu mineralnu vodu. I razgovor ugodni. Mladi čovjek predstavio se kao liječnik koji odrađuje specijalizaciju u Kliničkoj bolnici u Osijeku, a uz to privodi kraju i poslijediplomski studij. U sjeni okolnih zgrada prilično je ugodno, pa ne žurimo kući. Ja, jer tu malo dalje stanujem, a on, jer su supruga Katarina, profesorica, i kćerka Sara, koja će ove jeseni upisati četvrti osnovne, već u Subotici. Kod bake Ane, njegove mame, a i on će odraditi još dan, dva, pa će im se pridružiti. Ta ljeto je, drugi vikend kolovoza, vrime Dužijance, predivne manifestacije u prigodi završetka žetve koju bački Hrvati njeguju oduvijek. Sjeća se toga, i kao dječak i kao student je obvezno bio u Subotici, pa i ovih desetak godina od kako je zasnovao obitelj u Osijeku redovito hitaju na Dužijancu.

Mario Gros rođen je u Subotici 1977. godine, tu je završio osnovnu i srednju medicinsku školu i poput većine subotičkih Hrvata odlučio studirati u Zagrebu. Ali, kandidata puno i mjesta malo, pa je upisao Višu medicinsku školu, uredno očistio ispite na prvoj godini i već sljedeće jeseni upisao Medicinski fakultet u Osijeku. Studij je završio u roku, stekao diplomu doktora medicine, ali ostao je na fakultetu kao asistent na katedri za fiziologiju. Čim je dobio mogućnost specijalizacije, odabrao je Odjel radiologije u KBO. Još dok je radio na fakultetu, upisao je poslijediplomski studij iz biomedicine i zdravstva i upravo završava doktorsku disertaciju iz područja fiziologije. Naporno je, kaže, ali kad čovjek zna cilj kojemu teži, mora podnijeti i žrtvu. Naravno, u medicini je to teže, jer studij traje 6 godina, pa još 4 specijalizacije, a vrijeme teče. No, u međuvremenu se oženio, evo već je 10 godina braka i on i supruga polako odrađuju radni vijek. Supruga je Vukovarka, redovito idu i do njenih, jer Vukovar je tu na 15 minuta vožnje, a posebice 18. studenoga, u dane sjećanja na žrtvu Vukovara, dane koje će Vukovarci pamtiti dok su živi. Ona i njeni imali su sreće, cijeli su rat ostali u Vukovaru, pokupili su ih na Mitnici, oca izdvojili i završio je u Mitrovici, ali Bogu hvala, danas su svi na okupu i svi su u koloni sjećanja tog 18. studenoga.

Otkuda Subotičanin u Osijeku, u Hrvatskoj? »U Subotici je uvijek to bilo ‘in’ i hrvatska je mladež redovito nakon srednje škole išla na studij u Zagreb, rjeđe u druge gradove. I sam sám pošao u Zagreb, ali sudbina je htjela da tu samo započnem a studij nastavim i završim u Osijeku. U prvo mi je vrijeme falio Zagreb, ali danas se ne kajem, tu sam stekao diplomu, tu sam se zaposlio, savio obiteljsko gnijezdo, a i Subotica mi je tu na stotinjak i nešto kilometara i svakoga mjeseca jedan vikend idem kod mame. Znate, u Zagrebu je bilo naš više Subotičana i Vojvođana općenito, tamo su Vojvođani imali i svoju udrugu, pa smo se ponekad okupljali, a tamo sam išao i na bunjevačko prelo. Povratkom u Osijek, razmišljao sam da se i ovdje organiziramo, ali tako je kako je«, rekao je Mario.

U Osijeku je evo već petnaestak godina i danas mu je sasvim po volji. Čak ga podsjeća na Suboticu, svojom veličinom, brojem žitelja, mentalitetom i stilom života, i što je najvažnije, blizu je Subotice. Baš zato je često u subotici, gdje mu žive mama Ana i sestra Jadranka s obitelji. Nažalost, ti odlasci s vremenom sve su kraći, dan, dan i pol. Najčešće je s obitelji, pa je sve rjeđe s prijateljima iz mladosti. Ali posjet Subotici uvijek je užitak, makar sjedio na dvorištu ili iz vrta gledao toranj kerske crkve. Baš zato rado odlazi na Dužijancu, jer tu se okupe svi, i oni koji su u Zagrebu i diljem Hrvatske, ali i diljem svijeta. Jer rodni grad je uvijek u srcu, ne samo njemu već i prijateljima s kojima je u kontaktu, pa je Subotica uvijek poželjna destinacija, opcija koju bi rado prihvatio kada bi mu ponudili posao. Kao liječnik i čovjek od humanog poslanja rado bi pomogao svojemu svitu, misleći na svoje rođake i prijatelje i općenito, svoj rod. Nažalost, Subotica nije više grad kojega je ostavio prije petnaestak godina, jer kotač povijesti se okreće, mijenja se i vrijeme i ljudi, političke i ekonomske prilike i sve to ostavlja traga na voljenom gradu, nažalost, uvijek na štetu Subotice. Na upit, koliko se danas u Osijeku druži sa Subotičanima i Vojvođanima, odgovorio je - ne puno. Ne samo zbog posla i obveza, jer, vrijeme nikada nije prepreka, tko hoće nađe načina, a tko neće, nađe izgovora. Slobodnog se vremena uvijek može naći kad čovjek hoće i želi. No, činjenica je da su kontakti sve rjeđi i uglavnom se čuju kada netko nešto treba. To je šteta, posebice kada su u pitanju ljudi koji tek dolaze i dragocjena im je primarna inicijacija.

Na kraju, uputio je poruku svima koji dolaze, da se obrazuju i njeguju baštinu, jer to im nitko ne može oduzeti, neovisno o sustavu i prilikama. Osim znanja, tu je i obitelj, i to su vrijednosti kojima mladi čovjek mora težiti.