Arhiv tekstova
Pjevajući u vojsku
Jedna od sačuvanih fotografija u prašnjavom albumu obitelji Šokac, u Sonti znanoj po nadimku Šunkini, čuva od zaborava skupinu mladića, među kojima je i Pavle, otac današnje glave obitelji Josipa, znanog kao Joza Šunkin. Ova skupina »beštelovana je« na salašu, prigodom samog polaska na »vistaciju« (op. aut. regrutacija). U pratnji im je harmonikaš, a od salaša na kojem su se okupili, do željezničke postaje u Sonti odvezli su se »vatrenima kolima«. »O ovim događanjima ne znam puno, nisam im bio suvremenik, rođen sam tek poslije II. svjetskog rata. Poznati su mi samo iz očevih priča. Ovo mu je uvijek bila jedna od omiljenijih fotografija, često ju je s osmijehom prevrtao po rukama, često nam je pričao o toj njihovoj vistaciji. Kaže da su mladići s ponosom i radošću išli na regrutaciju, bila je to na neki način službena potvrda njihove muškosti. Na vistaciju se išlo u Sombor i tamo im se određivao rod vojske u koji će biti upućeni na služenje vojnoga roka. Do Sombora se putovalo vlakom, a na postaju u Sonti momci bi dolazili u skupinama, pa još ukoliko bi se tu našao harmonikaš ili gajdaš, znalo je biti i žestokoga veselja«, priča Josip. Drugi detalji nisu mu poznati. Kako je ova fotografija starija od 70 godina, danas je sve manje ljudi koji se sjećaju ovakvih situacija. Jedan od njih je osamdeset dvogodišnji Josip, prezimenom isto Šokac, ali iz obitelji Mačkovi. Ovaj vitalni starac voli razgovarati, osobito o »starim, dobrim vremenima«. »E, to su bile godine. Istina, bili smo sirotinja, ali smo se znali radovati svemu, Bogu smo zahvaljivali na svakom novom danu. Družili smo se u veselju, a starije smo uvažavali. Evo i ovi momci na fotografiji, bili su, mislim, 7-8 godina stariji od moje generacije, pa ih se svih sjećam. Samo, oni su prošli tri režima. U leventu i na vistaciju išli su u staroj Jugoslaviji, vojsku su služili za mađarske okupacije, a najljepši dio života proživjeli su poslije oslobođenja«, priča dida-Josip. Pojašnjava i što je leventa i što vistacija i kako se išlo »na rukovanje« (op.aut. u starom govoru sonćanskih Šokaca ovaj termin je označavao sam odlazak na služenje vojnog roka). »Leventa je, mislim, hungarizam. Moju generaciju kačila je u vrijeme mađarske okupacije, a kasnije, poslije oslobođenja zvalo se predvojnička obuka. Na leventu su okupljali dječake i mladiće dobi od 11 do 17 godina, a s 18 bi se već rukovalo. Na leventu su nas pozivali u ljetnim mjesecima. Okupili bi nas u omladinskom domu na tjedan ili dva, više se ne sjećam. Znam samo da je na podu bila razasuta slama, pa smo tu i spavali, a hranu su nam donosili od kuća. Učili smo kako se treba postrojiti, vježbali strojevi i marševski korak. Stariji su išli i na gađanje na poligon izvan sela, mi smo samo promatrali, nisu nam davali puške u ruke. Znalo je tu biti i šamara i udaraca remenom i tako smo bolno upoznali stegu u okupatorskom mađarskom vojnom sustavu. Na vistaciju i na služenje vojske zvali su me tek u poslijeratnoj, Titovoj Jugoslaviji. Na vistaciju smo išli u Sombor. Tamo su nas pregledali liječnici, zapisivali su nam osnovne podatke, zanimanje i određivali nam rod vojske koji ćemo služiti. Tada je bila velika sramota ukoliko bi te na vistaciji proglasili nesposobnim za vojnu službu. Moja generacija je u vojsku išla s 20 godina. U danu odlaska okupili smo se na željezničkoj postaji u Sonti. Pratili su nas momci, cure i bliža rodbina. Bilo je tu i harmonikaša i tamburaša, a poneko bi od kuće ponio i bocu rakije, ili balončić vina, pa je na platou kod postaje nastala prava veselica, koju je prekinuo tek vlak. Putovali smo do Subotice, gdje su se okupljali novaci iz cijele Bačke. Nakon tri dana, vlakovima smo upućivani u nepoznato, jer destinacije na kojima ćemo služiti prvi dio vojnoga roka držane su za strogo čuvanu vojnu tajnu. Putovali smo zatvoreni u teretne vagone, samo na ponekoj od usputnih postaja dopustili bi nam da pojedinci napune boce s vodom. Krajnji cilj našega putovanja znao je samo časnik zadužen za našu skupinu, tako da je to za sve nas odista bio put u neizvjesnost«, završava ovaj dio priče dida-Joza Mačkov.
