Arhiv tekstova

Jedna od najduljih Krležinih marginalija odnosi se na natuknicu o Antunu Gustavu Matošu. Ni autor a ni sam Matoš nisu prošli bez primjedbi i negativnih ocjena. Evo što Krleža piše.

»Kao tolika druga (veća ili manja, glasnija ili manje markantna) imena naše književne historije, eto, ni A.G.M. nema sreće. Prvome recenzentu nije se posrećilo da nam prikaže pojavu ovoga čovjeka u prilikama ili u neprilikama naše književne mizerije na prijelazu Stoljeća, a drugi recenzent, mora se priznati, nije bio mnogo sretnije ruke.

Šta da se radi? Varijanta broj 2. (Ladan) manje je rogobatna od prve, ali je strukturalno takva te bi je veoma teško bilo preraditi od početka, red po red, i tako nam ne preostaje nego da je štampamo s nekim manjim dopunama samoga teksta, navedenima kasnije u napomeni.

Generaliter: Matoš je pisao mnogo i dobro, a istodobno, uzme li se kritički, zapravo veoma malo i slabo, već prema tome kako se misli o tome šta je ‘dobro’ a šta je opet ‘mnogo’... Matoš je zapravo neoriginalan pisac u međunarodnim omjerima, a u našim relacijama on je originalan svakako, jer je zapravo uz Ivu Vojnovića prvi hrvatski pisac koji je kod nas propisao prvu soigniranu poetsku, umjetničku prozu. Kao takav Matoš je veoma podesan za ispitivanje duhovne i intelektualne atmosfere svoga vremena, mnogo interesantniji po tome što je izricao mnogobrojne negativne sudove o negativnim pojavama svojih suvremenika, njihova stila i jezika, nego po tome što je propovijedao raznovrsne suvisle i nesuvisle misli i poglede. Kao originalan beletrist stvaralac, jedva dolazi u obzir. Matoš je ispisao mnogo hartije, pa ipak, budimo objektivni, novelistika mu je papirnata igra riječima, igra, na momente, prividno sugestivna, u svakom slučaju vješta, više od toga, virtuozna, ali teško bi bilo, mislim, dokazati da nije bila i ostala čista verbalistika. To, međutim, da li je Matoš u prvom redu retorik, nije ni tako važno, koliko mnoge druge komponente, koje uslovljuju njegovu pojavu kao simptomatičnu za prostor i vrijeme kada se pojavio.

Matoš je stigao u Beograd kao dječak, u sjeni jedne literature, u znaku Šenoe i Harambašića, i tu se, u Beogradu, veoma brzo prometnuo s jedne strane u čaršijsko-bulvarskog publicista tipa Pere Todorovića, a s druge, u heredijanca, tipa bogdan-popovićevskog snobizma po modelu École de Paris. Šenoe se nikada nije oslobodio i njegove najbolje lirske inkantacije u periodu 1906-1910 vezane su uz Augusta Šenou. Od Šenoe je naučio da promatra svijet iz zagrebačke gornjogradske perspektive pseudo–rodoljubivog patosa i reagirajući na isto tako genre-slikarsku papazjaniju raznovrsnih srbijanskih mitomanija kosovskih u stilu Paje Jovanovića, i sam je postao genre-poeta hrvatskoga regionalizma, hrvatskoga nacionalizma, varijante hrvatske radikalije među austro-kroatima. Stigao je u Beograd kao naivna lirska duša, carthe blanche, i u Beogradu prerušio se i maskirao u Starčevićanca-stekliša, što je i ostao sve do svog frankovluka u najbanalnijem smislu ove riječi, kada se pod banovanjem bana Pavla Raucha vratio doma iz emigracije i tako postao neka vrsta stipendista u vrijeme veleizdajničkog procesa, kada je i grof Lujo Vojnović bio posvetio Banu Dimu svoju ‘Propast Dubrovnika’ sa dedikacijom, koja predstavlja kulturnu sramotu prvoga reda. Bilo je to vrijeme kada je Frano Supilo stajao pred političkom likvidacijom i slomom, u vrijeme političkih bitaka, u svakom slučaju sudbonosnih, koje će potrajati još nekoliko decenija. Šta da radimo, prikazujući naše ljude u ovim neprilikama kada su Argus-Kršnjavi sa Dorotkom von Ehrenwallom i Kostom Hörmannom bili protektori naših muza. Jedan B-H sekcionšef sa Ćemaluše i jedna martijanečka pijandura od švapskog baruna.

Do svoje, relativno veoma kasne antifrankovačke apostaze a i poslije nje, Matoš je kod nas važio kao naš barrèsovac, a njegov takozvani barrèsizam, kao kult naše regionalne, uže, zavičajne, agramerske lirike bio je neka vrsta negacije isto tako imaginarnih, provincijalnih, kalemegdanskih perspektiva, koje su u srbijanskoj publicistici, u nauci i u politici onoga perioda važile za nacionalno neprikosnovene Svetinje (kao i danas). Tu su se našle dvije negacije, dva provincijalizma duha i uvjerenja, a prokletstvo je tipa A.G.M. što nije imao ni oka ni sluha za bilo kakvu suprastrukturalnu, suvremeniju, višu ili kritičku formulu, formulu, uostalom, koja ni do danas još nije ostvarena na književnom planu.

Matoš je beskompromisno negirao sve što se u Hrvatskoj zvalo ‘naprednjaštvo’. On je to naprednjaštvo negirao podjednako postojano i tvrdoglavo. Od progresivne koncepcije u svijetu, on nije znao ni naučio ni slova, a kao rođeni satirik i polemičar, on je gledao samo ljude, a od bližnjih kojima je bio okružen, samo pantalone i gubice, a naročito pak nos svoga protivnika. ‘Naprednjaci’ za A.G.M. bili su kao stvarna lica-karikature: pan Wilder, ili Spermačević, ili Mjajce Badošević, ili Vilim Bukšeg, ili urednik ‘Zvona’ M.M.; kao i Supilo antiradikal, po svojim simpatijama više obrenovićevac, on je Supila smatrao varalicom, hohštaplerom, raguzanerom, fijumanskom propalicom, austrijskim konfidentom, i ne imajući zapravo o praktičnom smislu politike od Riječke rezolucije do Friedjungova procesa ni pojma, on se gubio u apstraktnim negacijama. Negirajući vidovdance i čaršijsku beogradsku neoradikalsku inteligenciju sa Jovanom Skerlićem na čelu, on se nije snalazio u ovoj problematici, a od naroda, kojima su Hrvati živjeli okruženi, on kao pravi nerazvijeni homunkulus nije zapravo imao ni pojma. Samozadovoljan u svom fiktivnom šljivarskom mandarinskom bunilu, on nije priznavao ni jedne vrijednosti nacionalne oko sebe osim francuske. Vidi kao dokaz njegov registar madžarske, austrijske, češke, poljske, slovenske ili talijanske civilizacije. Nula nullissima. Jedan od najdalekovidnijih hrvatskih dijagnostika, a mnogobrojne njegove formule i danas su neoborive, Matoš je bio zapravo čovjek kratkovidan, zasljepljen, da, više od toga, upravo duhovno slijep. Živio je u Francuskoj godinama, a da o zemlji koju uzdiže do metafizičkih razmjera, nije zapravo progovorio ni jedne jedine stvarne riječi. Našao se u Francuskoj usred političkog meteža između Dreyfussovog procesa i Prvog svjetskog rata, kada je Treća Republika, uprkos svojoj laičkoj, antiklerikalnoj nasrtljivosti pokazivala već sve očite znakove staračke demencije, Matoš kao svjedok vremena o tim političkim agonijama nije ostavio ni jednog zanimljivog individualnog ni zapažanja ni svjedočanstva. Njemu Taine ne vrijedi mnogo, ali Bourget ili Barrès ili Maurras, to su mu geniji, to su mu asovi u njegovoj partiji intelektualnog kartanja, ali ni o njima nije umio isto tako da progovori ni jedne originalne riječi. Dok prepisuje najbanalnije sudove o Lamartineu, o Baudelaireu ili o Chateaubriandu, imena kao Boutroux, Bergson, Sorell, Péguy ne govore mu ništa. Za njega je Gambetta mason, a mason mu je i Jaures, a o Rusima nije ni beknuo. Rusija mu je terra incognita. U njegovom registru nema ni jednog jedinog socijalističkog imena ni pipca, i u tom pogledu, on je čista provincijalna land-pomoranča, upravo kao i braća Radić i kompanija. Testimonlum paupertatis.

Sve to ne bi bilo ni po čemu važno kod ocjene jednog književnika-kritičara, da se u našoj književnoj historiji ustrajno ne ističe njegova nadprosječna univerzalnost.«

(nastavit će se…)