Arhiv tekstova

U rodnoj kući dr. Vinka Perčića 21. srpnja održana je likovna kolonija članova likovnog odjela HKC »Bunjevačko kolo«, povodom 101. obljetnice njegova rođenja, u lijepom okruženju i atmosferi doma u blizini katedrale, u kome je svaki predmet sačuvan do danas onako kako su ga u obitelji Perčić davno namjestili. Kao kuća–muzej s lijepom opremom iz prošlih vremena, uz to dom pun uspomena iz višečlane obitelji Perčić, ali i sjećanja i uspomena sestara Zdenke Vojnić Tunić, profesorice pedagogije, zaposlene kao školske pedagogice u Kemijsko – tehnološkoj školi, i Branke Skenderović, nastavnice razredne nastave (najveći dio staža u Osnovnoj školi »Ivan Goran Kovačić«), danas u mirovini.

Zdenkinu i Brankinu ​​mamu Ceciliju Vojnić Tunić, rođenu Ivković Ivandekić, i obitelj Perčić još je u davna vremena povezalo prijateljstvo koje su nastavile njegovati i kćeri, a danas kada nikoga od Perčićevih više nema, one s poštovanjem uređuju i održavaju obiteljsku kuću koju su naslijedile 1996. godine od Marice, posljednje u ovoj grani Perčićevih, rođene sestre dr. Vinka Perčića (preminulog 1989.), uglednog liječnika i darovatelja vrijedne kolekcije umjetničkih djela i zgrade u kojoj se danas nalazi zavičajna galerija, te nosi njegovo ime. U spomen na obitelj Perčić i Vinka, zaljubljenika u likovno stvaralaštvo, u ambijentu u kojem je sačuvan umjetnički duh ovog velikog kolecionara, Zdenka Vojnić Tunić i Branka Skenderović pozvale su umjetnike na koloniju, sada prvi put održanu na ovom mjestu.

 

Prijateljstvo dviju obitelji

 

Nesto i Katica (rođena Đukić) Perčić imali su sedmero djece, pet kćeri i dva sina, Bartula, Agicu, Gizelu, Viktoriju, Maricu, Jelku i najmlađeg Vinka (1911.-1989.). Mlade su umrle Agica i Gizela. »Smrću Marice 1. siječnja 1996. godine ova grana Perčićevih je nestala, jer se nitko od njih nije ženio niti udavao i nisu imali svojih potomaka«, kaže Zdenka Vojnić Tunić, koja je sa sestrom Brankom desetljećima bila uz Maricu. »Marica je svaki dan čitala novine, pogotovu rubrike ‘vjerovali ili ne’, i posjedovala enciklopedijsko znanje.«

Dugo i veliko prijateljstvo između obitelji Perčić i Vojnić Tunić, okrunjeno kumstvom na krizmanju Zdenke i Branke, izraslo je iz davnih poslovnih veza. »Naša je mama Cecilija bila vezilja, a obitelj Perčić imala je pet djevojaka za udaju čija je oprema pripremana i ukrašavana vezom. Upoznali su se preko posla oko 1936. godine iz čega su vremenom nastali bliski odnosi, uz proslave rođendana, blagdana, kumstva ... Perčići nisu imali svoje djece i radovali su se nama. Negdje od šezdesetih godina prošlog stoljeća svakog ljeta sam bila ‘njihova’. Mama nas je rado puštala da uz njih provodimo ljeta jer su nam se otvarala nova saznanja, a ujedno smo pomagale otići po kruh i slično, ili čitale Vinkovoj i Maricinoj majci dok je još bila živa ... Tako su se i u nama, djeci, ustalile te duboke obiteljske veze i nastavile kroz naš život«, priča Zdenka Vojnić Tunić o sudbinskom spoju dviju familija koje su se u mnogim prilikama kroz desetljeća života našle jedna drugoj pri ruci. Zdenka se rado sjeća kako joj je dr. Vinko Perčić pomagao, primjerice u pripremi maturskog rada iz analitičke kemije, ili da ga je sa sestrom Brankom ispraćala na daleka putovanja u London, New York i druge svjetske lokacije. »Deset smo godina kao djeca provodile ljeta s obitelji Perčić i nosimo mnogo lijepih uspomena iz tog vremena. Bile smo uz njih i kasnije, u mnogim prilikama. Sjećamo se prijema uglednih liječnika iz mnogih zemalja u ovoj kući tijekom poznatih Internističkih dana. Majka dr. Vinka Perčića oblačila je za tu priliku svečanu bunjevačku nošnju. On ju je, inače, uvijek zvao ‘mater’.«

 

Kao da će još doći ...

 

Perčići su imali i salaš gdje je živio dio obitelji, Marica je stalno bila u obiteljskoj kući u gradu, a život dr. Vinka Perčića odvijao se između dva doma, vlastitog u Ulici Maksima Gorkog 22 (darovao ga je gradu za Zavičajnu galeriju neposredno uoči smrti 1989. godine) i ovog obiteljskog. U tom rodnom zdanju, lijepom, uređenom i brižno čuvanom, oprema je i danas ostala ista kakvu su je ostavili Perčići, a to je želja nasljednica Branke i Zdenke da sve ostane kako je i bilo. Tu je mnoštvo uspomena, i za svaki ukrasni detalj znaju s koje ga je strane svijeta dr. Vinko Perčić donio kao atrakciju ili zanimljivost za obitelj. Svaki put bi obradovao i dvije djevojčice - donosio im je čokolade iz daleka i salvete za tada popularne dječje zbirke. I tako tu u domu ispunjenom predmetima koji podsjećaju na drage ljude, Branki i Zdenki sve vrvi od uspomena kroz cijeli njihov život. Te uspomene rado dijele s drugima, jer svaki predmet ima svoju dugu povijest. Njeguju i vrt, a na obnovljenoj natkrivenoj terasi u dvorištu postavile su autentičnu ploču kućnog broja nekadašnjeg salaša Perčićevih na Šebešiću 207. »Nastojimo sačuvati autentični izgled i atmosferu. Voljeli su ovu kuću, i mi je volimo i uživamo u njenoj originalnosti. Željele smo da likovna kolonija bude upravo u Perčićevoj kući zbog njegove velike ljubavi prema umjetnosti i kolekcionarstvu. S njim smo nekada puno pričale o umjetnosti i slikama«, dodaju sestre Zdenka i Branka.

Svoju veliku kolekciju slika dr. Vinko Perčić darovao je Zagrebu i Subotici.