Arhiv tekstova

Iz prethodnih smo nastavaka vidjeli kako je u XII. stoljeću Srijem bio glavno poprište u dugotrajom ratu između Hrvatsko-Ugarske Kraljevine i Bizantskog Carstva. Ratovalo se za prevlast na Balkanu i primorju, za Bosnu i za Rašku. Raški je veliki župan uz pomoć ugarske vojske dizao nekoliko neuspješnih pobuna protiv Bizanta. Hrvatsko-ugarski kralj Stjepan III. (III. István) je sklopio mir s bizantskim carem Manuel Komnenom, prepustivši mu Srijem i dalmatinske gradove osim Zadra. Dio ugovora je bio da svog maloljetnog brata Belu, hercega Hrvatske i Dalmacije šalje na »odgoj« u Konstantinopolj. Manuel nije imao sina, te je Belu odredio svojim nasljednikom, zaručio ga sa svojom kćerkom i kreirao mu titulu despota koji je po rangu bio drugi u carevini. Situacija se dramatično promijenila kada se caru Manuelu rodio sin 1164. godine. Bela više nije bio bizantski prijestolonasljednik i raskinute su zaruke s kćerkom cara, koji je, kako bi »kompenzirao« to, Belu oženio rođakom svoje žene Anom Šatiljonskom, kćerkom antiohijskog vojvode. Bela je sebi »pripisao« titulu hercega Ugarske, Hrvatske i Dalmacije i tako naglasio svoje pretenzije za kralja spomenutih teritorija.     

 

Novi hrvatsko-ugarski kralj Bela III.

 

Kralj Stjepan III. umro je 1172. godine bez nasljednika. Izaslanstvo ugarskih velikodostojnika je doputovalo u Konstantinapolj, zamoliti cara Manuela da pusti Belu kući jer njega žele za novog kralja. Manuelu je ova ponuda dobro došla, jer se time oslobodio svog neugodnog  »gosta«, a s druge strane osigurao od eventualnih napada sa sjevera zemlje. Manuel je velike svote novca upotrijebio kako bi pridobio velikodostojnike (danas se to zove mito), a kao potpora, bizantska se vojska utaborila na granici zemlje. Bela se obvezao da će bizantske interese poštovati, bar dok je car Manuel živ. Kada se vratio u zemlju, kako bi se obranio od napada obnovio je veze s papom Aleksandrom III. koji je dao nalog ostrogonskom nadbiskupu Lukaču (Lukács) da okruni Belu. Lukač je ovaj nalog ignorirao i odbio je okruniti Belu. Čina krunidbe opet se prihvatio kaločko-bački nadbiskup i okrunio je pod imenom Bela III. novog hrvatsko-ugarskog kralja. On se odmah suočio s urotom koju je organizirao mlađi brat Gejza (Géza) koji je uz podršku majke Eufrozine (koja je bila kijevska princeza) pretendirao na hrvatsko-ugarski prijestol (majčina podrška je jasna, Gejza je odrastao uz majku, a Bela u dalekom Bizantu). Bela je energično riješio konflikt. Pretendent Gejza je pobjegao na teritorij češkog hercega, koji je u znak »poštovanja« (i njegovanja dobrosusjedskih odnosa) Gejzu vratio svom bratu, koji ga je zajedno s njihovom majkom utamničio, a urotnike oštro kaznio (očito, kada je bilo riječi o moći i vlasti, tada nije bilo nježnosti ni unutar obitelji). Posljednji najveći bizantski car Manuel Komnen umro je 1180. godine i prvi »posao« Bele bio je povratiti Srijem i srednju Dalmaciju u okrilje Hrvatsko-Ugarske Kraljevine. Zauzeo je Beograd i Braničevo, iskoristio je težnje raškog velikog župana i dva je puta poveo pohod na bizantske teritorije da pomogne Raščanima (Srbima). Situacija u Bizantu se stabilizirala 1185. godine. U znak »dobre« volje i u znak potpore novom caru Angelu II. svoju je kćerku Margitu udao za njega i vratio mu je vlast nad nedavno osvojenim teritorijima Balkana (današnje Srbije). Tako se završio skoro stoljetni (rođački) rat.  

 

Križarska vojska ponovno prolazi kroz Srijem

 

Muslimanski vođa Salahudin 1187. godine zauzeo je Jeruzalem. U Europi je pokrenuta III. križarska vojna za povrat Jeruzalema, koja je poznatija po svojim protagonistima negoli po vojničkom uspjehu. Vode je od god. 1189. do 1197. tri tada najmoćnija vladara zapadne Europe: car  Fridrik Barbarosa, francuski kralj Filipp II. i engleski kralj Rikard Lavljeg Srca. Pozivali su i Belu III. da krene s njima, ali on to nije želio, no prihvatio se osigurati sljedovanje za križarsku vojsku. Njemačka križarska vojska je ponovno krenula kopnom, naravno kroz ugarsko kraljevstvo. Susret Bele III. i Fridrika Barbarose bio je srdačan u proljeće 1189. godine, car i kralj su se dogovorili da Barbarosin sin, švapski princ Fridrik V. oženi Belinu kćerku i da tako ponovno stvore dinastičku vezu (jedna je propala kada je predviđena nevjesta Belinog sina Emerika umrla, u to je doba dio politike bila ženidba ili udaja između moćnika). Prolaz kroz Srijem bio je bez problema. U pohodu je švapski princ poginuo i tako je njemačko-ugarski dinastički plan ponovno propao. Bela III. je bio prvi hrvatsko-ugarski kralj od europskog formata, po prihodima kraljevine svakako, što dokazuje jedan onovremenski spis.