Arhiv tekstova

Četverodnevnim programom završenim u nedjelju, u Subotici je obilježena još jedna Dužijanca, koja slovi za najveću kulturnu manifestaciju vojvođanskih Hrvata. Dužijanca će biti okončana koncem kolovoza tradicionalnim proštenjem na marijanskom svetištu Bunarić. O tomu kako je tekla organizacija ovogodišnje Dužijance, kao i o njezinom značaju za ovdašnje Hrvate, razgovarali smo s predsjednikom Organizacijskog odbora Marinkom Piukovićem, kojemu je ovo prva godina na čelu ove velike manifestacije.

HR: Nakon četverodnevnog programa središnje manifestacije »Dužijanca 2012.« dojmova je sigurno mnogo, ali koji biste izdvojili?

Uvijek me se jako dojmi svečano večernje, koje se održava u subotu, prije euharistijskog slavlja, koje slijedi sljedeći dan. Tako je bilo i ove godine. Svečano večernje je uvijek svečan i dostojanstven događaj, duhovna večer, to je priprema, uvod za sutrašnji dan obilježavanja Dužijance. Katedralni župnik pozdravlja biskupa gosta na Dužijanci i predstavlja biskupu Suboticu i kulturno naslijeđe bunjevačkih Hrvata, koje je sažeto u Dužijanci. Upravo to predstavljanje naše bogate tradicije me impresionira, to bih posebice izdvojio. Zadovoljan sam i zbog toga što je središnja manifestacija »Dužijanca 2012.« protekla u svečanom ozračju, a to se najviše vidjelo prilikom euharistijskog slavlja u katedrali svete Terezije Avilske. To je kruna svih manifestacija u okviru Dužijance, najviši duhovni događaj. Ove godine svečana povorka nije bila jako brojna, ali je opet u svečanoj povorci bilo puno kulturno-umjetničkih društava s hrvatskim predznakom, a imali smo i goste iz Hrvatske, dvije folklorne skupine i grupu risara. Neka kulturno-umjetnička društva s hrvatskim predznakom koja nisu iz Subotice ili okolice, pogotovo šokačka društva, željela su doći na svečano euharistijsko slavlje, jer smatraju misu zahvalnicu vrlo važnim činom Dužijance. Glede dojmova, a govoreći i o cjelokupnoj kulturnoj manifestaciji Dužijanci, siguran sam da u srcima posjetitelja programa neizbrisiv trag ostavljaju radovi naših slamarki. A zbog čega? Slamarke svojim radovima predstavljaju naše običaje, duhovnost, način života, ovdašnje pejzaže, slavlja, tamburaše, mislim da ne postoji niti jedan običaj bunjevačkih Hrvata koji nije prikazan na radovima u tehnici slame. Radovi slamarki inspirirani su našom tradicijom i veseli me što se sve više žena bavi naivnom umjetnošću u tehnici slame.

HR: Je li proslava Dužijance neraskidivo vezana i za tamburašku glazbu?

Ljudski je proveseliti se nakon završenog rada, pa tako i nakon završene žetve. Mislim da Dužijancu i tamburu ne smijemo razdvajati, u nekadašnja vremena kada se proslavljala obiteljska dužijanca, zahvaljivalo se Bogu na urodu, a i proveselilo se nakon završene žetve. To je slavlje bilo uvijek upriličeno sa sviračima, a u našem podneblju običaj je bio da to budu tamburaši. Možemo reći kako je običaj Dužijance stasavao usporedo s tamburaškom glazbom. Cilj našeg Organizacijskog odbora je bio, kao i na prethodnim Dužijancama, da se na »Tamburaškoj večeri« promovira i običaj bunjevačkih Hrvata – Dužijanca, kao i tamburaška glazba, jer je u pitanju neraskidiv spoj. Smatram kako je ove godine »Tamburaška večer« bila uspješna, nastupilo je desetak mlađih subotičkih tamburaških orkestara, hoću reći da mi je drago što su se svi mladi tamburaši odazvali, a uspješan nastup je imao i tamburaški orkestar HKPD-a »Matija Gubec« iz Rume. 

HR: Koliki je bio doprinos članova HKC-a glede poslova oko organiziranja Dužijance?

Naš je Centar dao veliki doprinos, ne samo nastupima folkloraša, koji su se predstavili kvalitetnim programima, nego su članovi sudjelovali u pripremi i obavljanju raznih poslova. Želim istaknuti kako su se mladi na čelu s Andrijom Bašićem Palkovićem, voditeljem folklornog odjela Centra, prihvaćali poslova i pomagali uvijek kada je bilo potrebno i to je njihov veliki doprinos. I na taj način vidimo kako oni Dužijancu doživljaju kao svoju. Poslove koje su oni radili, osim folklornih nastupa, publika ne vidi, ali to govori da su ti mladi ljudi doživjeli Dužijancu i saživjeli se s njom.

HR: Jeste li zadovoljni posjećenošću središnje manifestacije ovogodišnje Dužijance?

Jesam, jer nakon prošlogodišnje jubilarne proslave, koja je bila vrlo posjećena i što se tiče gostiju i publike na programima, ipak se to nije moglo ponoviti, ali s obzirom na mogućnosti koje smo imali ove godine, mislim da je posjećenost bila zadovoljavajuća, ali osim posjećenosti, meni je najvažnije da je održan kontinuitet Dužijance. Pokazali smo kako Dužijanca, kao javna manifestacija, traje i živi i nakon stotinu godina. Ove smo godine raspolagali sredstvima za organiziranje programa Dužijance koja su izdvojena iz republičkog, pokrajinskog i gradskog proračuna, a manifestaciju je pomoglo i Hrvatsko nacionalno vijeće. Jednostavno rečeno – koliko smo novca imali, toliko smo ulagali u programe. Nismo htjeli da ovogodišnja Dužijanca ostavi mnoge neriješene financijske probleme, kao što je to bio slučaj prošle godine. Cilj Organizacijskog odbora je bio prije svega da se održe sve dosadašnje manifestacije u okviru proslave, u čemu smo i uspjeli. Interesantno je zapaziti da se i seoske dužijance u okolici Subotice već tradicionalno organiziraju veoma dobro, tako da Organizacijski odbor »Dužijance 2012.« tamo nije imao velikih aktivnosti, jer župnici organiziraju pripreme. Župnik odabere bandaša i bandašicu za seosku dužijancu i pripremi mlade iz župe kako bi pomogli bandašu i bandašici u organiziranju. Seoske dužijance su dobro organizirane i bile su dobro posjećene.  

HR: Što biste izdvojili kao obogaćivanje programa ovogodišnje Dužijance?

»Takmičenje risara« je jedan od najatraktivnijih programa u okviru proslave Dužijance. S obzirom na posjećenost i brojnost sudionika, druga je po redu po velični, nakon centralne manifestacije. I ove je godine bio solidan broj posjetitelja, a natjecalo se tridesetak parova risara i risaruša. Organizaciji ove manifestacije veliki doprinos je dao domaćin Martin Gabrić, koji je sudionik Dužijance jako puno godina i nije slučajno da je upravo on ove godine po drugi put bio domaćin »Takmičenja risara«. Na početku organiziranja ovogodišnje Dužijance postojala je jedna mala kriza, imali smo problem kome se obratiti, tko bi htio prihvatiti biti domaćinom. Za »Takmičenje risara« je potrebno imati spremnu njivu gdje će se ručno kositi, a pokraj toga mnogo toga treba spremiti na vrijeme za održavanje manifestacije. O tome je trebalo razmišljati još prošle jeseni, a ne u proljeće, ali Martin Gabrić je izašao u susret našem prijedlogu i bila je to neizmjerna pomoć za ovogodišnju Dužijancu. I da izravno odgovorim sada na postavljeno pitanje. Kao veoma značajan doprinos obogaćivanju programa, izdvojio bih da je Martin Gabrić svojim zalaganjem i trudom pridonio da se na »Takmičenju risara« vidi jedan novi sadržaj. Obnovljen je stari salaš u vlasništvu obitelji Gabrić koji je bio na rubu da se sruši, ali je salaš očuvan i treba biti na ponos cijele naše hrvatske zajednice. To je salaš u kojem je ponikla obitelj Gabrić i sada, kada je obnovljen, možemo reći kako je to spomenik kulture življenja bunjevačkih Hrvata, ne samo jedne obitelji, nego našeg naroda. Taj se salaš može posjetiti i nakon Dužijance, mada još nije uređen u muzejskom obliku. Sada trebamo i o tome početi razmišljati, jer postoji mogućnost da se taj salaš proširi i drugim pomoćnim objektima koji su se nekada nalazili okolo salaša, znači da se potpuno uredi kako bi postao izložbeni etno-postav, ne bih rekao i turistička destinacija, jer to zahtijeva dodatne sadržaje koji podrazumijevaju komercijalizaciju, a tada se gubi na autentičnosti. Taj salaš trebamo sačuvati kao etno-postav, jer je on vodič kroz našu povijest kulture življenja.

HR: Koliki bi značaj imalo formiranje etno-postava bunjevačkih Hrvata stalnog karaktera za našu manjinsku zajednicu?

Potječem iz obitelji koja je vezana za čuvanje tradicije, čuvanje bunjevačkih narodnih nošnji i starih predmeta koje su koristili salašari. Pitanje je – što uraditi s prikupljenim? Ako se samo prikupi i čuva, a ne prezentira se, to onda, prema mom mišljenju, nema svoju vrijednost. Svaki predmet koji je sačuvan od propadanja i zaborava, ako se ne prezentira na adekvatan način, nema svoju vrijednost. Primjerice, držati zbirku nošnji u šifonjerima, a ne prikazati ih na Dužijanci, to je kao da ta zbirka ne postoji. Jest bitno adekvatno čuvati nošnje, ali isto tako i prezentirati te nošnje, a Dužijanca je sigurno pravi moment i prilika da se te nošnje mogu prikazati, ali sada razgovaramo o mogućnosti stalnog etno-postava. Dobra je ideja i da se prikupi još starih strojeva koji su se koristili u žetvi, puno se o tome razmišljalo, ali te strojeve treba i prikazati. Dakle, ta inicijativa traje. Za prezentaciju su potrebna velika financijska sredstva, te lokacija gdje bi se strojevi čuvali, kao i lokacija gdje bi se izložili i prikazao njihov rad, osim prikaza na »Takmičenju risara«. Hrvatska zajednica vapi za jednim etno-postavom stalnog karaktera koji je neophodan, nemamo svoj izložbeni prostor takvog karaktera.

HR: Je li važna opstojnost HKC-a za budućnost održavanja Dužijance?   

Opstojnost i daljnje funkcioniranje HKC-a je od neizmjerne važnosti za očuvanje naše tradicije bunjevačkih Hrvata. Postoje veliki dugovi Centra, ali uspjeli smo organizirati programe ovogodišnje Dužijance, bez obzira na te probleme koji nisu mali! Za budućnost Dužijance bunjevačkih Hrvata iznimno je važno da HKC i dalje radi, i da zaključim – manifestacija Dužijanca ima gradski karakter, a to je običaj bunjevačkih Hrvata, koji taj običaj njeguju više od stotinu godina kao javnu manifestaciju. Oko toga nema dilema. Logično je da HKC bude organizator te manifestacije. Dužijanca je kao kulturni događaj važna za grad, a neizmjerno je važna za ovdašnju hrvatsku zajednicu. Ako HKC ne bude funkcionirao, teško da ćemo moći zadržati organiziranje ove svečanosti u njegovom izvornom obliku, kao javne manifestacije bunjevačkih Hrvata.