Arhiv tekstova

S vremena na vrijeme odem tamo. Gotovo uvijek u isto vrijeme kad se sunce zapadu sprema, kad je još toplo, ugodno. Tišina je. Mir. Susjedi ne smetaju. Sjednem na isto mjesto. Razgovaram. Dobro je. Imamo još puno toga reći jedno drugome. A kako i ne bi, među svojima sam. Najbližim. Tu je majka Tilka, sestra rođena mi Mirjana, teta Mariška i čovik joj Lazo Rukavina, oni što su iza bolnice stanovali. I kćer im je tu, Marica, teta Nena i muž njezin Jovo, strina Desanka, Zlata kći joj, sestra mi, brat Cveto Nenin, mater moja Marga i otac Stevan. Svi su tu. Na jednom mjestu. Ima nas. Nije nas malo. A kako i ne bi bilo kad smo odavno na ovim prostorima, najviše u i oko Subotice. Spominju nas knjige 1660. godine, a vjerojatno smo i ranije došli. Radili vrijedno, marno. Živjeli siromaški ali uvijek za koricu kruha imali i za s drugim ga podijeliti. Nastojali od drugoga, tuđeg ništa nikad ne uzeti, oteti, oštetiti. Vjerujem nikog povrijedili, uvrijedili nisu. Voljeli su, čuvali svoje. Tuđe poštovali. Svi tako za života svoga.

I toga sam ponedjeljka, 6. kolovoza, htio sa svojima porazgovarati. Dođem pred kapiju Kerskog groblja, kao i obično siđem s bicikla i polagano stazom krenem. Vidim grobnicu još odatle. Ali nešto nije u redu – nema spomenika. Ne vjerujem očima svojim. »Ma, ne vidiš dobro, promijeni dioptriju«, ubjeđujem sebe. Priđem bliže, do grobnice dođem. Spomenik pao, na vazi srušen leži. Pukotina mu po sredini i na ploči mramornoj s imenima uklesanim. I lik Isusa se od ploče odvalio. Visi. U nevjerici se osvrćem. Na još dvije grobnice spomenici srušeni. Jedan se raspuknuo na nekoliko dijelova. Pomislim – oluja, što je nedavno Suboticom harala, je to učinila. Sigurno. Što bi drugo moglo biti? Pitam grobljarku, kaže da ne zna, da odavno na tu stranu nije išla, ali misli da je oluja to uradila. Odem. Nemam mira, vratim se. Muči me, mori taj spomenik pali. Slutim. Sutradan savjeta u »Pogrebnom« tražim. Jave mi se poslije – kažu nisu spomenici od oluje pali. To poslije potvrde i kamenoresci koji svoj posao znaju. Sjetim se i ja: buket je svježeg cvijeća tamo bio, a da je oluje daleko bi odletio. Saznanje gorčinu stvara, muku jača.

Postavljam si pitanje odgovornosti. Tko je odgovoran? Tko bi na grobove trebao paziti? »Pogrebno« nije, oni ne čuvaju grobnice i grobove, lokalna samouprava nije, nisu oni zaduženi za to. Nije ni policija, oni za počiniteljima trebaju tragati i uhvatiti ih. Nitko, znači, odgovoran nije, zaključim.

Što raditi? Prođe dan, prođe i drugi, prođe tjedan. Gorčina ostala. I muka. Nitko da se javi. Nitko pomoći, ni utjehe makar da pruži. Znači nema druge, sam treba djelovati. Svojima znamenje ponovno postaviti. Zaslužili su. Ali kako, komu reći, požaliti se. Nikomu! U medijima samo izvještaji da su spomenici srušeni i da policija za počiniteljima traga. Osude nedjela nema. Ni riječi. Jezovita je ta šutnja onih koji šutjeti ne bi trebali.

Volio bih, svi bi voljeli vjerujem, da je spomenike srušila oluja prirodom stvorena, a ne oluja zloga, bijesa, mržnje u glavama proizvedena.

Zebnja i danas me spopada, zaključak nameće da u društvu, u gradu u kojemu ni pokojnici mira nemaju, ni živima nije lako živjeti.