Arhiv tekstova

Danas već pomalo davne 1965. godine Ivan Krečak je iz okolice Bjelovara, u potrazi za poslom, stigao u Suboticu u kojoj je proteklih godina odradio svoj radni vijek. Prvo zaposlenje je dobio u JKP-u »Pogrebno«, potom je u par navrata radio u »Severu«, gradskom transportu kao vozač, ali je veći dio radnog staža ostvario na poslovima portira u Gradskoj knjižnici, na Građevinskom fakultetu i Općinskom sudu, gdje je i stekao uvjete za odlazak u zasluženu mirovinu. Ali priča iz života Ivana Krečaka priča je o njegovoj najvećoj životnoj ljubavi, pjevanju u crkvi.

»Crkvenim pjevanjem sam se počeo baviti još u ranom djetinjstvu u svom rodnom selu Zrinjski Topolovac, kod Bjelovara, inače jedinom mjestu koje nosi naziv hrvatskih velikana, a u Subotici sam nastavio već spomenute 1965. godine u crkvi sv. Roka. Ljubav prema pjevanju imam otkada znam za sebe, i pjevajući uvijek proslavljam radost života i štovanja dragog Boga. U našoj obitelji svi su bili glazbeno nadareni, počevši od oca i majke, sve do moje braće i sestara, pa se može reći kako nam je pjevanje svojevrsna obiteljska tradicija, iako se nitko nikada nije profesionalno bavio pjesmom. U mladosti sam često radio kao nadničar i mnogi su, upravo zbog mog pjevanja i dobrog raspoloženja, voljeli raditi u mojoj blizini. Ali, upravo zbog moje ljubavi prema pjevanju često se znalo dogoditi da sam znao ostaviti sve, primjerice stoku koju sam čuvao, i otići u crkvu pjevati. Jednostavno, to je bilo jače od mene«, iskreno priznaje svoju ljubav prema pjevanju u crkvi jedan od najpoznatijih subotičkih crkvenih pjevača Ivan Krečak, nastavljajući svoju životnu priču neraskidivo vezanu uz pjevanje i pjesmu.

»Kao što sam rekao, pjevanje u Subotici sam počeo u crkvi sv. Roka i to sam toliko revnosno obavljao da je bilo situacija kada bi časna sestra i ja, radnim danima kada su misna slavlja slabije posjećena, znali sami otpjevati cijelu svetu misu. S notama nikada nisam najbolje stajao, no moje pjevanje je plod upornosti i izvornog sluha koji posjedujem. Sve tekstove znam napamet i onda samo pratim dirigenta, držeći svoj glas. Tako je bilo svih ovih godina, a tako će biti, nadam se, i dalje sve dok budem mogao pjevati. Godinama sam član katedralnog zbora »Albe Vidaković«, pod ravnateljstvom časne sestre Mirjam Pandžić koja ove godine, također, odlazi u zasluženu mirovinu, u kojem oduvijek pjevam tenor «.

Na pitanje koje pjesme najviše voli pjevati, Ivan skromno odgovara kako u biti voli pjevati sve crkvene pjesme.

»Zbilja volim pjevati sve što se u crkvi pjeva, možda bih izdvojio djela Albe Vidakovića, čije ime nosi naš crkveni zbor, no za mene je ipak najvažnija radost pjevanja neovisno od autora ili vrste pjesme. 

Glas Ivana Krečaka je redovitim posjetiteljima misa u subotičkoj katedrali bazilici sv. Terezije Avilske dobro poznat, dajući osobiti štih izvrsnom katedralnom zboru u kojem već godinama pjeva.

Svakoj novoj pjesmi koju uvrštavamo u naš repertorar prilazimo vrlo ozbiljno i nakon 2-3 tjedna tj. 4-5 proba uspijevamo je svladati i nakon toga ona, našim zborskim glasovima, dobiva svoj glazbeni život. Meni svaka melodija ostaje u glavi i potom ih ja doma samostalno vježbam, pjevajući ih za svoju radost. Često mi se zna dogoditi da mi se neka starija pjesma, koju već dugo nismo pjevali, jednostavno sama javi u glavi, sa svojom melodijom i cjelokupnim tekstom. Pjevanje izuzetno volim i ono me u potpunosti ispunjava, a da njega nema, iskreno, ne bih imao smisla živjeti. Ono je neraskidivi dio mene i svakoga dana jednostavno moram barem sat vremena provijesti u pjesmi. Uz crkvene pjesme, koje su mi na prvom mjestu, dobro pjevam i stare narodne pjesme, sevdalinke, a osobito volim izvornu dalmatinsku glazbu. Uvijek kada za to postoji prilika i društvo sklono pjesmi, voljan sam zapjevati. Tako je to i kada odem u svoje rodno selo, uvijek se priključim zboru u našoj mjesnoj crkvi i zapjevam, a po koloritu moga glasa svi znaju kako sam stigao u rodni kraj.

Na koncu, nakon svih ovih godina mog kontinuiranog pjevanja, uvijek kada su neke svečane prigode i blagdani, od mene se očekuje da započnem pjesmu, što mi nikada nije teško i uvijek to rado činim. I činit ću sve dok me glas bude služio«, zaključio je svoju pjevačku životnu ispovijest Ivan Krečak.