Arhiv tekstova

U okviru svoje ovogodišnje turneje »Kirbaj i kotlovina« zagrebački bend Hladno pivo nastupio je na nedavno održanom, drugom po redu, Tomaševačkom ljetnom omladinskom festivalu nadomak Zrenjanina. Tom prigodom razgovarali smo s frontmenom benda Miletom Kekinom.

 

Što mislite o festivalima poput ovog u Tomaševcu? Organiziraju li se u Hrvat-skoj? Doprinose li kvalitetu rock scene?

Prije nekih pet, šest godina bila je neka poplava bajkerskih, motorističkih fešta, iz čega proizilazi dobra stvar da smo mogli svirati u mjestima gdje ranije nismo, jer se neki moto klub okupio i pokrenuo festival. To je, prema mom mišljenju, odlična stvar, da nisu uvijek samo uobičajeni veliki gradovi, nego da se malo više svira u manjim mjestima. Ljudi ovdje prodaju ića, pića, peku se ćevapi, pljeskavice, od toga bi trebala imati interes lokalna zajednica i mislim da je super ako mogu pokriti troškove, jer je vjerojatno skupo organizirati ovakve manifestacije.

 

Na kakve reakcije publike nailazite u manjim mjestima? Da li je teže svirati u manjim ili većim sredinama? 

Ljudi dobro reagiraju. Uvijek se prilagodiš malo publici i okruženju i bude dobro. Smisao benda je da svira svagdje, a ne samo u velikim gradovima i meni je to super. Ja sam gledao njemački mega bend Die Toten Hosen kada su svirali u nekom malom klubu i trudili su se kao da sviraju u nekom velikom mjestu, a to je, prema mom mišljenju, i smisao rock and rolla – da ti dođeš publici ma gdje ona bila, a ne da se praviš fin i ideš samo tamo gdje je pravi rock ambijent. Naša turneja je tako i koncipirana, mnogo gostovanja u malim mestima. Mislim da je veličina benda u tome da pred nekoliko stotina ljudi svira s istom energijom kao i pred tisućama ljudi.

 

Album »Šamar« snimljen je u suradnji s grupom za ženska prava »B.a.B.e« povodom kampanje »16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama« i zbog njega ste 2003. godine dobili nagradu »Joško Kulišić« za značajan doprinos borbi za ljudska prava. Možete li nam reći nešto više o tome?

Imao sam jednu pjesmu koju sam dugo pisao, pozvao sam ženu koja je aktivistica u jednoj udruzi koja se bavi zaštitom ženskih prava, štiti žene koje su žrtve nasilja, odsvirao sam joj pjesmu, ona se oduševila i tako je došlo do suradnje. Mi smo dali njima pjesmu, oni nama spot. Eto tako se dogodila ta pjesma »Šamar« koja pjeva o jednom psiho profilu agresivne muške osobe koja svoju ženu maltretira psihički i ekonomski je ucjenjuje.

 

Na poslijetku, kako komentirate tvrdnje nekih ljudi iz svijeta glazbe da ste se komercijalizirali?

Nailazimo ponekad na takva mišljenja, ali ja mislim da je to prosto logičan slijed, neko sazrijevanje benda. Nekima se više sviđa naša početna faza, a nekima, pak, poslednja dva albuma, to je stvar ukusa. Mi radimo kako mislimo da treba, ne prilagođavamo se ukusu publike ni sada, kao što nismo ni ranije. Ja ne vidim da smo se komercijalizirali. Međutim, mogu vam reći da nismo očekivali da ćemo biti ovako slušani kada smo počinjali svirati. Namjera nam jest bila da budemo u vrhu, ali nismo se nadali ovome. Sve smo to mi, naša energija i misli pretočene u glazbu, od prvog do posljednjeg albuma.