Arhiv tekstova

Sredinom XII. stoljeća u Europi su okrunjena dva vladara koja su imala velike planove za preuređenje kontinenta. Prvi je bio bizantski car Manuel Komnen, koji je želio obnoviti nekadašnje Rimsko Carstvo s kontrolom Mediterana, a drugi je bio njemački car Fridrih Barbarosa, koji je pak želio objediniti zapadnu Europu, s težnjom širenja k istoku. Barbarosa je bio u sukobu i s papom oko »ustoličenja« vladara odnosno samog pape, što se u povijesti naziva borba za investituru. Rezultat ovog sukoba bit će kasnije razdvajanje zapadne, Katoličke crkve od države, što se u istočnoj crkvi nije desilo. Skoro cijelo stoljeće, od 1127. do 1186. godine, trajali su ratovi između Bizantskog Carstva i Hrvatsko-ugarskog Kraljevstva, u kojima je najviše stradao Srijem. Hrvatsko-ugarski kralj Gejza II. (II. Géza) je umro 1162. godine, a na tronu ga je trebao naslijediti njegov sin Stjepan III. (III. István).

 

Bizantska politika cara Manuela Komnena

 

Na vijest o smrti Gejze II. aktivirali su se njegovi stričevi Stjepan (István) i Ladislav (László) koji su svojedobno pobjegli u Bizant od Gejze II. i tamo su i živjeli. Bizantska se vojska oslobodila pritiska na istočnim granicama i mogla je pregrupirati svoje snage. Budući da je Manuel Komen smatrao da je ugovor s Gejzom II. njegovom smrću postao ništavan, aktivno se uključio u unutarnje prilike u Hrvatsko-ugarskom Kraljevstvu. Značajne je svote predvidio za podmićivanje velikodostojnika da podupru protukandidata princa Stjepana za kralja, koji je za ženu imao bizantinku. Usprkos njegovim namjerama, velikodostojnici Stjepana nisu prihvatili, ali u nedostatku boljeg i velike potpore Manuela, prihvatili su Ladislava za kralja. Stjepan III. je pobjegao na sjever zemlje u Požun (Pozsony - današnja Bratislava) i čekao ishod zbivanja u svom kraljevstvu. Nedugo nakon Gejzine smrti u zemlji se ponovo okrunjuje. Ostrogonski (esztergomi) nadbiskup Lukacs je odbio okruniti Ladislava, ali je zato drugi, kaločko-bački nadbiskup Miko to prihvatio i okrunio (protu) kralja Ladislava II. koji je vlast podijelio sa svojim bratom Stjepanom. No nije dugo vladao, jer su ga početkom 1163. godine njegovi protivnici otrovali. Na »tronu« ga je naslijedio brat kojeg je ponovo okrunio kaločko-bački nadbiskup kao (protu) kralja Stjepana IV.  i tako je Hrvatsko-ugarsko Kraljevstvo imalo dva Stjepana istovremeno na vlasti. Bizantski je utjecaj jako porastao u kraljevstvu, neki su strahovali da će se zemlja odvojiti od Rima.

 

Na povijesnu scenu stupa Fridrih Barbarosa 

 

Usprkos sukobu s aktualnim papom, Fridrihu Barbarosi se nije dopao sve veći bizantski utjecaj u Karpatskom basenu i dopustio je (pomagao?!) Stjepanu III. da u Njemačkoj vrbuje plaćeničku vojsku. Uz njega je stao i visoki kler zajedno s visokodostojnicima, koji nisu blagonaklono gledali na porast bizantskog utjecaja. U blizini Stolnog Biograda (Székesfehérvár) lipnja 1163. godine pobijedio je trupe svog strica, kojeg je kratko držao u zarobljeništvu pa ga je protjerao iz zemlje. Manuel je na ovu vijest odmah krenuo sa svojom vojskom, ali čuvši cijelu istinu uvidio je kako Stjepan IV. ne može »proći« kao njegov izabranik za hrvatsko-ugarskog kralja, koji je nedugo zatim, 1165. godine umro u Zemunu. Odlučio se za novi politički potez.

 

Na povijesnu scenu stupit će bizantski car i hrvatsko-ugarski kralj?!

 

Manuel se pokazao »konstruktivnim« u dijalogu sa Stjepanom III. Pristao je priznati njega za kralja, ali je zauzvrat tražio da se Stjepanov maloljetni brat Bela, tada aktualni hrvatsko-dalmatinski herceg, preseli u njegov dvor u Konstantinopol na »odgoj«. S njim  nije postupio kao s taocem, car Manuel ga je prekrstio u Alexios, a pošto nije imao sina postupio je s njime kao sa svojim nasljednikom, vjerio ga je sa svojom kćerkom i iz tog razloga kreirao mu je novu titulu despotes (despot, gospodar). Tražio je, kao Belino »naslijeđe«, da Dalmaciju i Hrvatsku Stjepan III. prepusti njemu. Rezultat je ponovno bio rat, koji je vođen s promjenljivom srećom do 1167. godine. Manuel je i sam dva puta sudjelovao u bitkama i 1164. godine privremeno je zauzeo i Bač. Na kraju je sklopljen mir i Stjepan je pristao da, kao Belino nasljedstvo, Srijem i dalmatinski gradovi potpadnu pod bizantsku vlast. No, odvijali su se novi događaji, Manuelu Komnenu 1169. godine se rodio sin i Bela više nije bio njegov nasljednik. Šansa da se stvori bizantsko-hrvatsko-ugarsko carstvo-kraljevstvo je propala. Carstvo i kraljevstvo K. u K. (Caiser und König),  je stvoreno 7. stoljeća kasnije, nakon austrijske, ugarske i hrvatske nagodbe.