Arhiv tekstova

Iako se o službenoj uporabi hrvatskoga jezika u Republici Srbiji, s posebnim osvrtom na pojedina područja kao što su Bačka, Srijem i Banat, u »Hrvatskoj riječi« pisalo više puta i s različitih aspekata, ovoga puta pokušat ćemo tom pitanju pristupiti s drukčije polazišne točke. Većina autora se u razradi ove teme bavila samim položajem Hrvata u Republici Srbiji te sukladno tomu i nekim od Ustavom zajamčenih prava, pravom na uporabu materinjeg jezika i pisma te pravom na obrazovanje na jeziku nacionalne manjine, što nam je pružilo precizniji uvid u samo stanje stvari i probleme na terenu tj. diskriminaciju u odnosu na neke druge, manje brojne manjinske zajednice koje žive na ovim prostorima, a koje pak uživaju veća prava kada je u pitanju npr. obrazovanje ili informiranje na jeziku nacionalne manjine. 

Ovdje nam se često spočitava kako smo nova manjina i još nemamo izgrađene institucije te nam zbog krize država i ne može dati novac, a ona je dužna financirati manjinske institucije koje su već ranije osnovane kako ne bi prekinule s radom! Budući da trenutačno u najvećoj mjeri raspolažemo samo relevantnim podacima vezanim za područje Subotice i okolice, unaprijed je potrebno distancirati se od samoga nedostatka istih vezanih za neka druga manje istražena područja na kojima žive Hrvati, budući da bi za isto bilo potrebno provesti opsežno istraživanje kako bi se dobila realnija slika, a što dakako može biti dobar poticaj istraživačima u budućnosti. Naime, samo točno postavljena »dijagnoza« i sagledavanje realnoga stanja, omogućilo bi u prvom redu izradu plana (platforme) za rješenje spomenutoga problema. 

 

Istraživanja u službi ocjene realnoga stanja

 

Petodnevno istraživanje o uporabi hrvatskog jezika u nastavi na hrvatskom jeziku te u medijima na hrvatskom jeziku, proveo je u veljači 2010. godine doc. dr. Petar Vuković sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu. »Istraživanje je provedeno u osnovnim školama ‘Matko Vuković’ u Subotici i ‘Matija Gubec’ u Tavankutu te u gimnaziji ‘Svetozar Marković’ u Subotici kao i u trima subotičkim medijima. Analizom uporabe jezika u trima medijima, za koje se može reći da su najviše zrela i uspješna kada je riječ o hrvatskom književnom jeziku, a radi se o Uredništvu na hrvatskom jeziku Radio Subotice, NIU ‘Hrvatska riječ’ i polusatnoj emisiji koja je do 1. ožujka emitirana na Yu eco televiziji, može se reći da je uporaba hrvatskog jezika na zadovoljavajućoj razini«, zaključeno je u jednom od izvješća o gore spomenutom istraživanju. 

Stoga nam intencija nije ponavljati već sve dosad istraženo, rečeno i objavljeno kada je u pitanju službena uporaba hrvatskoga jezika u Srbiji, jer nam već objavljeno zasigurno pruža cjelovitiju sliku s obzirom na opsežnost istoga, već pokušati ukratko analizirati koliko se hrvatski jezik koristi i u neslužbenoj tzv. svakodnevnoj uporabi, a što je u većini slučajeva polazišna osnova kada je u pitanju obrazovanje na materinjem jeziku, potom informiranje te službena uporaba jezika. Spomenuta »neslužbena« uporaba hrvatskoga jezika reflektira stanje nacionalne svijesti ovdašnjih Hrvata, koja iako u prošlosti bilježi puno teže trenutke, ni danas nije na zavidnoj razini. Tomu u prilog govori činjenica je na pretposljednjem popisu stanovništva u Srbiji živjelo 70.602 Hrvata, od toga u Vojvodini 56.546, a dok očekujemo službene podatke posljednjega popisa iz 2011. godine, sasvim je izvjesno da se i broj Hrvata smanjio, budući da se prema nedavno objavljenim podacima ukupni broj stanovnika smanjio za više od 300.000.

Postavlja se dakle pitanje, jesmo li, i u kojoj mjeri, i sami svjesni svojih prava, ili nam je još uvijek lakše utapati se u većinu, ne želeći se na taj način javno deklarirati kao pripadnici jedne, ne baš tako omiljene manjinske zajednice!? 

 

Prava i pravila… 

 

Na hrvatskom se jeziku danas tiskaju službeni dokumenti, ispisuju nazivi ulica i javnih poduzeća, prevedeni su svi dokumenti koji se koriste u svakodnevnom radu u školama kao i svjedodžbe, đačke knjižice, potvrde koje je neophodno prikazati prilikom daljnjega školovanja, zaposlenja ili dokaza o završenoj školi i dr. Međutim, koliko su sami pripadnici hrvatskoga naroda koji žive na ovim prostorima svjesni tog svojeg prava? U Službi za osobna stanja građana Gradske uprave, od matičarke Aranke Čajkaš saznajemo da je od šestotinjak obavljenih vjenčanja u 2011. godini, na hrvatskom obavljeno tek 1 posto, iako takva mogućnost postoji, a što se mladencima tijekom zakazivanja vjenčanja i stavlja kao mogućnost. Većinom je riječ o mladencima od kojih je jedna strana iz Hrvatske, a iznimno su rijetki slučajevi da su obje strane s ovih prostora, a da vjenčanje bude obavljeno na hrvatskom jeziku (do kolovoza 2012. godine u Subotici je obavljeno tek 1 takvo vjenčanje). U razgovoru pak sa službenicima u Gradskom uslužnom centru doznajemo da su rijetki oni koji izvatke iz matica traže na hrvatskome jeziku (većinom za ostvarivanje prava na hrvatsko državljanstvo, upis na neki od fakulteta u R. Hrvatskoj i dr.). Međutim, kada je riječ o podnošenju zamolba i sličnih dopisa koji se upućuju pisarnici te brojnim službama Gradske uprave, još uvijek je gotovo zanemariv broj onih pripadnika hrvatske zajednice koji iste podnose na svojem materinjem jeziku. Dolazimo, dakle, do zaključka kako je odgovornost za korištenje Ustavom zajamčenih prava u velikoj mjeri i na svijesti samih pojedinaca, pripadnika određene manjinske nacionalne zajednice.

 

Obrazovanje u službi jezika

 

Međutim, ni sama probuđena nacionalna svijest ovdašnjih Hrvata ponekad nije dovoljna, jer se ona često zadržava samo na deklarativnoj, a ne i na praktičnoj razini. To znači da većina Hrvata koji su zbog svojega posla izvan kuće primorani govoriti službenim, srpskim jezikom, gotovo rijetko u krugu svoje obitelji koristi književni hrvatski jezik (premda sve manje, izvjesni broj njih koristi bunjevačku ikavicu). Razlog tomu u prvom redu jest nedovoljno poznavanje hrvatskoga književnoga jezika, što je uzročno-posljedično povezano s obrazovanjem koje je većina današnje srednje generacije stekla na srpskom jeziku. Mlađe pak generacije, kojima je omogućeno obrazovanje na hrvatskome jeziku (istina, samo u pojedinim osnovnim školama te u subotičkoj gimnaziji), nailaze na jedan drugi problem, što ako nakon osmogodišnjega školovanja na hrvatskome jeziku požele upisati srednju školu u kojoj nije osigurana nastava na hrvatskome jeziku? Mogu li i trebaju li žrtvovati svoja interesiranja (u želji da npr. upišu medicinsku školu, a ne gimnaziju) zarad jedine mogućnosti koja im je pružena? Nemali je zato broj one djece koja nakon osmogodišnjega školovanja na hrvatskome jeziku upisuje školu na srpskom nastavnom jeziku, prekidajući na taj način kontinuitet u obrazovanju na materinjem jeziku, te ostaje otvoreno pitanje hoće li biti dovoljno hrabri nakon četverogodišnje ‘stanke’ nadoknaditi sve propušteno gradivo kako bi položili državnu maturu i eventualno upisali neki od fakulteta u Republici Hrvatskoj. Upravo izrečena tvrdnja nikako ne bi trebala biti shvaćena pogrešno, u smislu postavljanja pitanja trebaju li nam onda uopće hrvatski odjeli, jer je jezik stup kulture i jedna od osnovnih odrednica očuvanja identiteta nacionalne zajednice, već kao poticaj da se rješavanju problema obrazovanja na hrvatskome pristupi studioznije kako bi se na neki način premostili spomenuti problemi s kojima se u realnosti susreću kako roditelji tako i njihova djeca. 

Problem je dakle više nego kompleksan, i nije dovoljno pristupiti mu samo s aspekta analiziranja (ne)ostvarivanja određenih ustavom zajamčenih prava, nego i osigurati sve ostale uvjete s njima blisko povezane a to bi podrazumijevalo obrazovanje na hrvatskome jeziku od vrtića, osnovnih i srednjih škola (ali ne samo u odabranim osnovnim školama među kojima onda vlada svojevrsni, istina u javnosti prešutni animozitet, glede pridobivanja roditelja koji će upisati djecu u hrvatske odjele, a čemu smo svjedoci na štetu cjelokupne hrvatske zajednice). Na taj bi se način stvorili realni uvjeti za nastavak visokog obrazovanja na materinjem jeziku, razumije se, zasad jedino u Hrvatskoj. Pitanje povratka istih područje je pak kojim bi se trebalo osobito pozabaviti unutar ovdašnje hrvatske zajednice. Riječ je o više međusobno povezanih čimbenika, koji promatrani neovisno jedan o drugom, ne mogu pridonijeti razvitku bilo koje, pa ni manjinske nacionalne zajednice. Samo sinergijskim djelovanjem počevši od najniže do najviše razine moguće je načiniti izvjesne pomake. Premda je odgovornost države spram ostvarivanja prava nacionalnih manjina neosporno veća i tu zasigurno nije ostvarena ni polovica na papiru »zajamčenog« (osobito na području obrazovanja), utoliko su i pripadnici same nacionalne manjine i pojedinci koji ih zastupaju na određenim položajima (»prvi među jednakima«) odgovorni za razvijanje svijesti o određenim pravima koja još uvijek nedovoljno koristimo.