Arhiv tekstova

Ekološka, odnosno organska, ili biološka proizvodnja zaseban je sustav održivoga gospodarenja u poljoprivredi. Obuhvaća uzgoj biljaka i životinja, proizvodnju hrane, sirovina i prirodnih vlakana, te cjelovitu preradu primarnih proizvoda uz primjenu svih ekoloških, gospodarskih i društveno opravdanih proizvodno-tehnoloških metoda, zahvata i sustava za najpovoljnije korištenje plodnosti tla i raspoložive vode, prirodnih svojstava biljaka, životinja i krajobraza, povećanje prinosa i otpornosti biljaka uz pomoć prirodnih sila i zakona, uz propisanu uporabu gnojiva, sredstava za zaštitu bilja i životinja, sukladno s međunarodno usvojenim normama i načelima. U procesu ekološke proizvodnje nije dopuštena uporaba agrokemikalija. No, smisao ekološke proizvodnje nije u negiranju i odbacivanju pozitivnih dostignuća konvencionalne poljoprivrede, već u iznalaženju ekološki prihvatljivijih rješenja, tamo gdje je to moguće. Trend ekološke proizvodnje u osjetnom je porastu, jer se njome proizvode namirnice koje ne sadrže sastojke štetne za ljudsko zdravlje. Ova proizvodnja nikako nije povratak na staro, na paoršag naših djedova. Naprotiv, dio je suvremene poljoprivredne proizvodnje, trgovine i agronomske znanosti, te se upravo i temelji na njenim najnovijim spoznajama i dostignućima. Ideal ekogospodarstva je gospodarstvo mješovitoga tipa, s biljnom i stočarskom proizvodnjom, organizirano na način da predstavlja harmoničnu cjelinu koja zadovoljava većinu potreba iz vlastitih izvora, pa prelazak na ekološko poljodjelstvo zahtijeva puno rada i truda.

 

Proizvodnja duga 12 godina

 

Obitelj Jazbec iz Ivanovca, Republika Hrvatska, za ekološku proizvodnju ratarskih kultura opredijelila se prije 12 godina. Stvarni početak njihovog ulaska u ovu priču seže petnaestak godina unazad, kad je osnovana »Biopa«, a Ivan Jazbec, vlasnik i osnivač gospodarstva, bio je jedan od osnivača. »Prije petnaest godina jedna grupa ljudi, među kojima sam bio i ja, osnovala je udrugu ‘Biopa’. Već tada su organizirani mnogi edukativni skupovi, koje sam redovito posjećivao. Kako sam imao ergelu lipicanaca, čiji je nusproizvod bila velika količina najkvalitetnijega stajnjaka, sve ozbiljnije sam razmišljao o prelasku na ovaj način proizvodnje. Uz poticaje države ipak je onaj pripremni period od nekoliko godina bilo lakše pretrpjeti. Danas proizvodimo ratarske kulture na 50 ha ekološki obrađivane zemlje. Osnovne proizvode više ne prodajemo, na imanju smo izgradili male proizvodne pogone, organizirali prodaju, tako da imamo potpuno zaokružen sustav od njive do trpeze, a obuhvaća ratarske i stočarske proizvode. Tijekom dvanaestogodišnjeg bavljenja ekološkom proizvodnjom uzgajali smo razne ratarske kulture, te se bavili proizvodnjom mesa, mlijeka i povrća. Unazad dvije godine donijeli smo odluku o sužavanju obujma eko proizvodnje na proizvodnju žitarica i soje, te izgradili pogon za skladištenje, preradu i doradu žitarica. U vlastitom pogonu od žitarica proizvodimo pahuljice, integralno brašno, te ekspandirane i dražirane žitarice. Izgradili smo i mini-pekaru, kapaciteta stotinjak vekni dnevno, koje bez problema prodamo u Osijeku. Sazidali smo i dvorišnu, starinsku krušnu peć, koja je sada u fazi provjera, a njezinim puštanjem u rad dodatno ćemo podići razinu kvalitete našega kruha«, kaže Jazbec, od kojega pokušavamo doznati kolika je razlika u financijskim efektima ekološke i konvencionalne proizvodnje. »Prvo, u ekološkoj proizvodnji, u odnosu na konvencionalnu, prinosi su tridesetak posto manji. Istina, tržišna cijena ekoloških žitarica veća je za desetak postotaka, ali je ulaganje daleko veće nego u konvencionalni uzgoj. Ljudi obično pomišljaju suprotno, jer kod nas nema pesticida, nema prihrane, ali upravo zato što se korovi otklanjaju mehanički, potrebno je puno veće angažiranje radne snage. Danas na tržištu postoje i ekološka gnojiva, no i ona su daleko skuplja od konvencionalnih. Financijsko opravdanje za ekološku proizvodnju za sada je jedino u poticajima koje daje država«, pojašnjava Jazbec. 

 

Tržište

 

Tržište je u cijelom lancu možda i najbitniji čimbenik za proizvođače. Bolna je istina da je teže određeni artikl prodati, nego ga proizvesti. »Tržište eko-proizvoda za sada je dosta nestabilno. Ljudi još uvijek nisu dovoljno educirani glede zdravog načina života, osobito u ruralnim sredinama. Konkretno, naše tržište je gotovo isključivo u većim gradovima. No, to nam znatno povećava troškove dostave, tako da se nerijetko dešava apsurdna situacija da određeni artikl jeftinije proizvedemo, nego što ga dostavimo, jer imamo prodajna mjesta čak i na primorju. U urbanim sredinama, zbog naše sve očitije ekonomske krize, ciljana skupina potrošača nam je uži sloj imućnijih građana, koji su u pravilu vrlo educirani i koji najviše razmišljaju o načinu života i o načinu prehrane«, priča Jazbec. Kako rezultati pokazuju budućnost malih eko-gazdinstava, poput Jazbecovog, leži u uvođenju preradnih sustava i prodaji gotovih proizvoda. »Ekološka gospodarstva površine do pedesetak hektara morala bi imati svoje preradne kapacitete i prodaju svojih proizvoda na vlastitom gospodarstvu. Potrebna je i puno čvršća povezanost nas proizvođača sa subjektima turizma. Mislim da turistički radnici još uvijek ne prepoznaju ono što mi radimo. Ovako kako sada rade, dobro im je, trenutačni financijski efekti su im najbitniji, pa im je osnovna djelatnost odvođenje učenika na ekskurzije i turista na atraktivna ljetovanja i zimovanja. Situacija će se iz korijena promijeniti tek kad budu shvatili koliko je za cijelu zajednicu bitnije da turiste dovedu na ove prostore i da iskoriste sva pozitivna iskustva najrazvijenijih turističkih zemalja. I država se pokušala uključiti u ovu priču davanjem subvencija za kupovinu naših proizvoda, međutim, malo toga je zaživjelo«, pojašnjava Jazbec. 

 

Lipicanci

 

Dulje od 25 godina Ivan Jazbec u svojoj maloj ergeli uzgaja lipicance, a danas ih ima dvadesetak. Prije sedam godina ergela je i službeno upisana kao prva privatna ergela lipicanskih konja pod nazivom Ergela lipicanaca »OPG Jazbec«. »Dugogodišnjim uzgojem iz naših je štala izašlo više od 150 lipicanskih potomaka. Trenutno brojimo 20-ak grla isključivo lipicanske pasmine, od čega su 13 rasplodne kobile. Sudionici smo mnogih kulturnih manifestacija i stočarskih izložbi, na kojima smo osvojili mnoštvo nagrada. Na ergeli djeluje i škola jahanja koja okuplja nekolicinu mladih ljudi, zaljubljenika u konje. Vršimo i usluge vožnje svatova svečanim bijelim fijakerom, te organiziranjem grupnih posjeta našoj ergeli. U procesu proizvodnje konji su kao radna snaga potpuno isključeni, ali su dragocjeni kao ‘proizvođači’ najkvalitetnijeg prirodnog gnojiva, odnosno stajnjaka. Stočarstvo i ekološko ratarstvo moraju biti u sinergiji života i ljudi i biljaka. Moguće bi bilo i korištenje konja umjesto strojeva, međutim, samo na površinama od dva do tri hektara. Danas je to na parcelama od pedesetak hektara apsolutno neisplativo. Sve ono što se u eko-proizvodnji mora uraditi ima vrlo kratke rokove i ne smije se kasniti, jer korovi ne čekaju«, kaže Jazbec.

 

Široka paleta proizvoda

 

Ovo eko-gazdinstvo kupcima nudi široku paletu proizvoda svojih preradnih kapaciteta. »Posljednji hit-proizvod nam je dražirani lješnjak. To je specijalni proizvod vrhunske kvalitete, dobijen dražiranjem eko-lješnjaka s crnom eko-čokoladom. Potražnja je vrlo velika, ove sezone ćemo nastojati maksimalno povećati proizvodnju. Kukuruz proizveden na našim njivama prerađujemo u našim pogonima, a kupcima su dostupni kukuruzna krupica, koja se najčešće upotrebljava u pripremi palente ili žganaca, kukuruzno brašno za pripremu kruha u kombinaciji s drugim brašnima i finiji kukuruzni škrob za ugušćivanje finih slanih i slatkih umaka te kod pripreme slastica. Vrlo su nam traženi i proizvodi od pšenice, pira, ječma, soje, raži i zobi. Zanimljivo je da većina ljudi danas i ne zna za pir, odnosno po starom hrvatskom nazivu krupnik. Pir je prastara pšenica koja se uzgajala još prije 9000 godina u kolijevci civilizacije, središnjoj Aziji i na Bliskom Istoku. Koristila se uglavnom kao kaša jer su sve tadašnje sorte bile obavijene čvrstim pljevicama.  Pir se prije uporabe ljušti, a zbog njegove lupine je vrlo otporan i ne zahtijeva umjetna gnojiva niti insekticide, te je zbog bio uzgoja sve traženiji. Od pira se izrađuje poseban kruh. I još jedna bitna osobina u današnjici, kad su alergije sve prisutnije. Pojedine  osobe alergične na proizvode od obične pšenice mogu u određenoj mjeri jesti proizvode od pira, no svakako treba naglasiti da on nije bezglutenska vrsta. Pir se u RH rijetko uzgaja i agronomi o njemu vrlo malo znaju, posebice o agrotehnici proizvodnje. Da ne navodim pojedinačno, sve žitarice uzgojene na ovaj način imaju mnoga ljekovita svojstva i nadam se da će u budućnosti naći svoje mjesto u prehrani najšire populacije«, završava svoju priču Ivan Jazbec. Uostalom – »Samo zdrav čovjek stvara zdrave plodove svog rada« – glasi narodna poslovica, koja je temeljna odrednica uzgoja svih ekoloških poljodjelaca.