Arhiv tekstova

Na ovogodišnjem »Takmičenju risara« Stipan Romoda se oprostio od daljnjeg sudjelovanja u organizaciji ove manifestacije. Na »Takmičenju risara« Stipan Romoda se natjecao od 1969., sve do 1991. godine, kada je kao član Organizacijskog odbora »Dužijance« počeo brinuti o održavanju ovog natjecanja u ručnoj kosidbi žita.

»Mjesna zajednica Mala Bosna predložila me je 1969. godine za sudionika ‘Dužijance’. Tako sam se se te godine natjecao na ‘Takmičenju risara’ u Đurđinu.

Tijekom godina natjecao sam se u paru s više risaruša, dvije su bile iz Male Bosne, istih imena, obje Marije Matković, a treća je bila Kata Lošan, također iz Male Bosne.

Prvo mjesto na natjecanju osvojio sam 1976. godine, kada se ‘Takmičenje risara’ održavalo na parceli u Bajmoku, tada se natjecalo oko pedeset risarskih parova. Mene nikada nije interesiralo hoću li biti prvi na natjecanju, jednostavno, volio sam sudjelovati. Volim i dan-danas tu manifestaciju, ali godine čine svoje«, kaže Stipan Romoda, koji je zašao u sedamdeset i četvrtu godinu života.

 

Mladi će nastaviti čuvati našu tradiciju

 

»Prije prvog sudjelovanja na ‘Takmičenju risara’ nikada nisam ručno kosio žito, ali zavolio sam takav način kosidbe, natjecao sam se i svake godine učio. Težak je to posao, no, da nisam ostario i dalje bih se natjecao. Svake godine sam se natjecao, sve do 1991. godine, a sudjelovao sam i u povorci prilikom centralne manifestacije ‘Dužijance’ u Subotici«, kaže Stipan Romoda o godinama kada se prestao natjecati u ručnom košenju žita i kada je počeo brinuti oko organizacije ove tradicionalne manifestacije. 

»Dakle, te godine sam se prestao natjecati, a tadašnji član Organizacijskog odbora ‘Dužijance’ Lazo Vojnić Hajduk mi je predložio da brinem o organizaciji manifestacije ‘Takmičenje risara’ u čemu mi je puno pomagao, isto kao i kada je postao predsjednik Organizacijskog odbora 1993. godine. Okupljao sam risare, a zajedno s Lazom slagao i bale slame na kojima se posluživao ‘ručak’ za natjecatelje i goste, podizali smo i binu i označavali parcelu za natjecanje, dogovarali se s domaćinom ‘Takmičenja’ da sve bude kako treba. Kao i sada, nositelj organizacije bilo je ‘Bunjevačko kolo’, a tih devedesetih godina ‘Takmičenje risara’ je puno pomagao ‘Agrokombinat Subotica’. Imali smo risara iz mnogo sela, primjerice iz: Tavankuta, Ljutova, Male Bosne, Starog i Novog Žednika, Pačira, Moravice, Bikova, Palića, Čantavira, Male Baje, Kelebije, Đurđina. Bilo je dobro što su ranijih godina organizirane autobusne linije do parcele gdje je bilo natjecanje. Kada se ručno kosi, onda i grize i bode, velika je vrućina, ali kad se voli košenje žita na taj nekadašnji način, onda ništa nije teško. Prilikom ručnog košenja važni su snaga i tehnika košenja, kao što je važno znati namjestiti kosu, prlj na kosi, te da se dobro ‘otkuje’ oštrica i naoštri gladalicom. Volio sam ručno kositi i volio sam druženje na ‘Takmičenju risara’, volim kada se narod okuplja i volim što se na ‘Dužijanci’ čuva i obilježava naša tradicija bunjevačkih Hrvata. ‘Takmičenje risara’ uvijek će biti u mom srcu, a raduje me što se u ovu manifestaciju uključuju i mladi koji će nastaviti našu tradiciju. ‘Dužijanca’ se mora očuvati zbog našeg naroda«, kaže Stipan Romoda i napominje da malo ljudi zna kako koncem osamdesetih godina dva puta nije nađen domaćin i time parcela za kosidbu, pa se kosila trava, samo da bi se održala tradicija »Takmičenja risara«.

Nabava starih poljoprivrednih strojeva

 

Tijekom devedesetih godina Organizacijski odbor »Dužijance« je uz pomoć lokalne samouprave kupio stari traktor i vršalicu, kao i neke vučne alate koji su se nekada koristili u ratarstvu. Kako se nekada radilo pomoću starih strojeva posjetitelji mogu svake godine vidjeti na »Takmičenju risara«, što je jedna od atrakcija ove manifestacije. 

»Lazo Vojnić Hajduk je jednom prilikom u razgovoru predložio da bi bilo dobro naći staru vršalicu i traktor, kako bi na ‘Takmičenju’ prikazali kako se radilo sa starim poljoprivrednim strojevima i alatima. Poslom sam mnogo išao po selima u okolici Subotice i početkom devedesetih vidio sam vršalicu na starom salašu u okolici Subotice. Ušao sam i pitao domaćicu je li vršalica ispravna? Rekla mi da jeste i nakon nekoliko dana otišli smo s Lazom na taj salaš. Pokušali smo kupiti vršalicu, koja je proizvedena između dva svjetska rata, ali su tražili puno novca. No, poslije više razgovora, pristali su ipak da vršalicu iznajme za prikazivanje na ‘Takmičenju risara’. Stari traktor sam našao u Maloj Bosni, također je iznajmljivan dvije godine, bio je to traktor ‘Lancbuldog’, također proizveden između dva svjetska rata«.

Stipan Romoda je nastavio potragu za starim poljoprivrednim strojevima, jer je Organizacijski odbor htio imati stare strojeve koji su se koristili u žetvi.

»Poslije dvije godine tražio sam stari traktor koji bi se mogao kupiti i našao sam jedan kod Zobnatice na Karađorđevu, bio je to ‘Hofer’ od 35 konja, proizveden između dva svjetska rata. Tada smo kupili taj traktor i vršalicu ‘EMAG’, koju smo do tada iznajmljivali. Kasnije su osigurana sredstva i kupljene su samovezačica ‘MELIHAR’ i kosačica ‘KORMIK’, proizvedene početkom 20. stoljeća. O vršalici i traktoru sam ja brinuo, održavao i popravljao, a strojeve smo smjestili u hangar ‘Peščare’ u Maloj Bosni. Nismo morali plaćati za smještaj u tom prostoru, a kupljeni strojevi i stari alati su u vlasništvu HKC-a ‘Bunjevačko kolo’«.  

 

Ljudi uvijek negdje žure

 

Ovo će biti peta godina kako se prema ideji Stipana Romode organizira »Takmičenje u berbi kukuruza« u Maloj Bosni.

»Već petu godinu okupljam natjecatelje, kukuruz se bere ručno, sudjeluje deset grupa, a jednu grupu čine petero natjecatelja, tri žene i dva muškarca. Četvero beru, a jedan siječe kukuruzovinu. Jedna grupa obere šesnaest redova kukuruza. Ove je godine Mjesna zajednica ‘Mala Bosna’ prihvatila biti nositelj organizacije ovoga natjecanja. Kao i na ‘Takmičenju risara’ radimo i družimo se nakon obavljenog posla, ništa ljepše od toga. Mi smo nekada orali pomoću volova i konja i ručnih alata, ali smo imali vremena i za druženje, a sada se radi suvremenim poljoprivrednim strojevima, a kako vidim, ljudi uvijek negdje žure i kao da nemaju vremena za druženje. Treba raditi, ali ne treba žuriti. Treba se i družiti i zabaviti. Volim tamburašku glazbu, a tamburaša bar na ‘Dužijanci’ ima«, kaže na koncu razgovora Stipan Romoda.