Arhiv tekstova
Franjevački povijesni izvori
Na ogromnom području Balkana i dijela Srednje Europe, koje su osvojili Turci, ostale su oaze katoličkog življa, iako je službena religija bio islam. Za te raspršene katolike brinula se centralna crkvena vlast pape i njihovi odjeli za te poslove. Za neke poslove je zadužen Zbor kardinala, a za neke Sveti oficij. Godine 1622. osnovano je u Vatikanu novo tijelo pod nazivom Congregatio de propaganda fidei – Propaganda fidei, Kongregacija za širenje vjere, kasnije jednostavno zvana Propaganda. Ona je ustanovljena da ravna razgranatim misijskim djelatnostima po cijelom svijetu. Njoj su pridruženi i krajevi koji su se nalazili pod Turcima, a gdje je bilo katolika. Ti su se krajevi označavali latinski »partes infidelium« ili »sub jure turcico«.
Po dolasku turske sile u te krajeve, redovita crkvena uprava, kao što su biskupije i župe, bila je raspršena, pa je crkvena vlast morala pronaći drugačiju strukturu upravljanja tim dijelovima Crkve. Za područja gdje su bili katolički Hrvati uspostavljena je franjevačka pastoralna struktura. Tako je već 1340. godine osnovana franjevakča Vikarija Bosna, koja će 1515. godine prerasti u franjevačku provinciju Bosna srebrena. Ona će u svom najvećem usponu imati oko 70 samostana i mnoštvo redovnika. Vodit će brigu o katoličkim Hrvatima na cijelom području pod Turcima. To će trajati stoljećima. Oni o nama najviše znaju, naša su memorija, samo je treba znati pronaći, pročitati i razumjeti.
POVIJESNI PODACI: Za turske vladavine na tim područjima katolici nisu imali svojih škola za izobrazbu redovnika, pa se veći dio školovao u susjednoj Italiji, odakle i potječe franjevački red. Mnogi su postigli visoku naobrazbu i bili prikladni za profesore i poglavare provincija i samostana. Učeni franjevci su znali da sve treba zapisivati, pa su u svim samostanima imali kroničare, koji su nam iza sebe ostavili vrijedne ljetopise ili kronike. Nažalost nisu nam svi sačuvani, ali još uvijek ima dovoljan broj dobro očuvanih i mogu nam poslužiti kao bogati izvor raznorodnih informacija. Pisani su u davnini, ali su u mnogim sastojnicama sličniji suvremenom poimanju povijesti.
Naime, oni ne pišu samo o carevima, kraljevima, papama, biskupima i plemstvu, već o svim žiteljima i pojedinostima. Zabilježeni su nam povijesni podatci o nastanku svakog samostana, njegovim poglavarima, višim redovničkim poglavarima i svim članovima pojedinog samostana. Pisana su imena i prezimena službe i zaduženja svakog člana. Upisani su novaci i đaci s imenima i prezimenima, pa tako možemo imati uvid u nacionalni sastav. Iscrpni su zapisi o službenim sjednicama, kao i kapituli provincija i cijeloga reda. Određivani su propovjednici »pro gente ilyrica, seu dalmatica«, pa tako znamo kome su i na kom jeziku propovijedali. Također su određivani ispovjednici, kantori, sakristani, kuhari itd.
No, oni se nisu bavili samo sobom. Pisali su više o drugima i pojavama od općeg interesa. Tako saznajemo za razne bolesti, epidemije, zemljotrese, navalu skakavaca, požare i druge nevolje. Svaki samostan je uokolo i do pedeset kilometara imao još mnoštvo sela u koje su redovnici odlazili po pastoralnim ili humanim poslovima. Naročito su brinuli za bolesnike i sirotinju. Ulazili su u svaku kuću, poznavali ljudske vrline i mane, njihove običaje i navike i sve ti zapisivali. Nalaze se, u nekim ljetopisima, detaljni opisi naselja, imovinsko stanje, nošnja i ishrana. Puno je zapisa o vremenskim prilikama i neprilikama. Naznačena su naselja u kojima se veoma oskudno živi i preživljava. Jedan zapis veli da su ljudi nekoliko sela odlazili zimi u šume po nekakvo korijenje, koje im je bilo jedina hrana. Opisuju se pojave razbojnika i pljačkaša. Zapisuju se novi doseljenici, njihova vjera i heretici ili šizmatici. Gotovo nema oblasti života o kojoj nije pisano.
STRAH OD »FRANJEVAČKIH IZVORA«: Franjevci su bili veoma pokretljivi. Nisu stalno bili u jednom samostanu. Obično su se mijenjali svake tri godine. To naročito vrijedi za poglavare provincijale i gvardijane. Tako su većina njih prošli skoro cijelu provinciju i upoznali sve krajeve i ljude. Mihael Radnić je rođen u Kaloči, a bio je gvardijan u Olovu, Makarskoj, Budimu itd. Sve su to za njega bili Hrvati, kojima je govorio na istom hrvatskom jeziku, bez obzira na lokalni naziv ili nadimak. Tako su oni bili, ne samo svjedoci, nego i aktivni djelatnici u procesu objedinjavanja svih dijelova i naziva hrvatskog naroda. Oni su i prvi učitelji, prvi pisci različitih duhovnih spisa, kao što su molitvenici i pjesmarice, a kasnije i školskih priručnika iz različitih oblasti obrazovanja. Oni su i pisci književnih i znanstvenih radova.
Sve ovo treba imati u vidu kada se traga za identitetom bunjevačko-šokačkih Hrvata. Naime, povjesničari koji nas vide u nekom drugom etnitetu ili izvan hrvatskoga, različito pristupaju »franjevačkim izvorima«. Srpski povjesničari koji nas vide kao Srbe katoličke vjere, selektivno prilaze tim izvorima, pa iz njih uzimaju samo ono što potkrjepljuje njihovu apriornu tezu. To je očito kod Erdeljanovića, Ivića, Kneževića, Simeonovića i drugih. Oko teze da su Bunjevci i Šokci svaki narod za sebe, a da nisu Hrvati, okupili su se razni Kuntići, Peići, Vizini, Babići i Mandići. Svi oni se klone od »franjevačkih izvora«, jer se boje da bi tamo našli pravu istinu, koja ne odgovara njihovim proizvoljnim konstrukcijama. Svi ostali povjesničari, bez obzira na naciju, koji su se koristili obilnom građom iz »franjevačkih izvora«, nisu imali nikakvi kolebanja oko nacionalne pripadnosti Bunjevaca i Šokaca, pa su ih uvijek smatrali Hrvatima.
