Arhiv tekstova

Posljednjom radionicom, organiziranom na malom eko-gospodarstvu obitelji Jazbec u Ivanovcu, Republika Hrvatska, okončan je projekt prekogranične suradnje »Tradicija za budućnost – ruralni turizam bez granica«, financiran iz IPA fonda. Podsjetimo, dva osnovna cilja projekta su razvijanje turizma između dvije regije, Bačke i Baranje i poticanje i razvoj tradicionalnih načina proizvodnje u poljoprivredi i u zanatstvu. Zbog neinformiranosti proizvođača ekološka proizvodnja i u Srbiji i u Hrvatskoj tek je u začetku, iako bi uz malo preinaka i uvođenja kontrole ratari lako mogli dobiti pravo na označavanje svojih proizvoda eko markicama. Površine na kojima se biljke uzgajaju ekološki vrlo su male, preciznije rečeno zanemarive su. U Srbiji dosežu tek 0,3 a u Hrvatskoj 1,29 postotaka ukupnih poljoprivrednih površina. Ukoliko te cifre usporedimo s udjelom ekoloških površina u državama članicama Europske Unije, koji se kreće do 10 postotaka, razlika je drastična. 

 

Ekološka proizvodnja

 

Potražnja za ekološkim pro-izvodima i u Srbiji i u Hrvatskoj u stalnom je porastu, posebice kod urbanog stanovništva i turista. Osnovna je svrha ekološke proizvodnje zaštita zdravlja i života ljudi, zaštita prirode i okoliša, te zaštita potrošača. Kao takva definirana je i zakonima država i međunarodnim pravnim aktima, te prolazi kroz određenu proceduru i ispitivanja prije nego dobije takvu oznaku. Ekološka procedura omogućava održivo gospodarenje svim prirodnim resursima. Ovakva proizvodnja čuva plodnost tla, floru i faunu, vode i atmosferu, odnosno zabranjuje primjenu kemijskih agrocida, umjetnih mineralnih gnojiva i drugih agrokemikalija. Tako se omogućava vraćanje ravnoteže u prirodu i na najbolji način se čuva prirodna biološka raznolikost. Ekološka proizvodnja tako potiče razvoj ruralnih područja i omogućava razvoj malih obiteljskih gospodarstava, a povezujući poljoprivredne, turističke i zanatske aktivnosti znatno doprinosi i razvoju eko turizma i eko sela. Ekoproizvod je proizvod s 95 ili više postotaka ekoloških sastojaka. Preostalih 5 posto ostavlja se za slučaj onečišćenja iz atmosfere, poput kiselih kiša ili pesticida donešenih vjetrom sa susjednog imanja i slično. Tako je u Hrvatskoj točno definiran popis dozvoljenih proizvoda koji se mogu staviti u u tih 5 posto, a propisan je od strane Ministarstva poljoprivrede, ribarstva i ruralnog razvoja. Ekološki proizvod mora imati sve sastojke navedene na etiketi. Ekološki proizvod, biološki proizvod i organski proizvod zapravo su sinonimi. Prvi naziv službeni je u Hrvatskoj, drugi se često koristi u Njemačkoj, dok je treći naziv međunarodni. Stvarni ekološki proizvod označen je »znakom ekološkog proizvoda«. Na tržištu je često u uporabi termin »zdrava hrana«. Pojam zdrava hrana predstavlja nepravilan izbor riječi, jer prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti namirnica svi prehrambeni proizvodi na tržištu moraju biti zdravi, u suprotnom, ne smiju biti dostupni potrošaču. 

Organsko-biološko ratarstvo i povrtlarstvo

 

U eko-poljoprivredi postoji nekoliko pravaca koji slijede vlastita pravila uzgoja. Zajedničko im je da ne koriste tretirano sjeme, mineralna gnojiva i kemijska sredstva kod zašite bilja. Biološko-dinamička poljoprivreda je najstariji pravac koji se temelji na antropozofskim postavkama. Za njega je karakterističan uzgoj sukladno mjesečevim mijenama, položaju sunca i mjeseca i slično, a u biodinamici polje je jedan zatvoreni sustav.

Organsko-biološko ratarstvo i povrtlarstvo od 1971. godine promovira udruženje »Bioland«, a koristi se na manjim površinama, najviše za osobne potrebe. Amiška poljoprivreda je najstariji oblik eko poljoprivrede, koji se počeo primjenjivati prije 400 godina u Francuskoj, a potom u Švicarskoj. Amiši su bili najnapredniji farmeri u 17. i 18. stoljeću u Europi. Danas najaktivnije djeluju u SAD-u, u saveznim državama Wisconsin i Pensilvanija. Amiši čak ne upotrebljavaju nikakvu mehanizaciju, već zemlju obrađuju isključivo ručno i uz pomoć stoke. Održivu poljoprivredu karakterizira skupni uzgoj ratarstva i stočarstva. U Hrvatskoj je najzastupljenija konvencionalna proizvodnja, koju odlikuje uporaba mineralnih gnojiva, kemijskih agrocida i tretiranog sjemena. Ukoliko bi se netko s konvencionalne želio prebaciti na ekoproizvodnju prvo se mora obratiti nadzornoj postaji, ovlaštenom tijelu od MPRRR, koje će nakon pregleda zemlje odrediti duljinu prijelaznog razdoblja u kojem bi zemlju trebalo očistiti od tragova konvencionalne proizvodnje. U vrijeme prijelaznog razdoblja uzgoja na deklaraciji proizvoda ne smije se koristiti eko-znak. Najčešće kulture u ekološkom uzgoju su kukuruz, pšenica, pir, ječam, raž, zob i soja. Kukuruz je podrijetlom iz Sjeverne Amerike, a u Europu ga je 1493. godine prenio Kolumbo. Iz Europe se poslije proširio na Bliski istok, Aziju i cijeli svijet. U uzgoju žitarica kukuruz u svjetskim razmjerima zauzima drugo mjesto, odmah iza riže, a ispred pšenice. Kukuruzna krupica najčešće se upotrebljava u pripremi palente ili žganaca, a kukuruzno brašno za pripremu kruha u kombinaciji s drugim brašnima. Finiji kukuruzni škrob upotrebljava se za ugušćivanje finih slanih i slatkih umaka te kod pripreme slastica. Pšenica je drevna žitarica, za koju se smatra da potječe iz jugozapadne Azije, a najstariji arheološki nalazi o uzgoju dolaze iz Turske. Počela se uzgajati 7000 godina prije Krista. U obliku kruha i tjestenine prehranjuje više ljudi nego bilo koja druga  žitarica. Pšenično se zrno sastoji od tri dijela – ljuske, središnjeg dijela, odnosno endosperma i klice. Upravo od tih dijelova dobivaju se svi cjeloviti proizvodi od pšenice poput mekinja, klica i pahuljica. Kruh, tjestenine, peciva, krekeri, kolači i drugo samo su neki od proizvoda koji se prave od sjemena ove biljke. Pir, odnosno krupnik, prije uporabe se ljušti, a zbog njegove lupine zrno je vrlo otporno i ne zahtijeva umjetna gnojiva niti insekticide, te je zbog ekološkog uzgoja sve traženiji. Probavljiviji je i ukusniji od obične pšenice, tako da je dobar za prehranu bolesnika, rekonvalescenta, djece i starijih osoba. Ova vrsta pšenice u Srbiji i Hrvatskoj vrlo se rijetko susreće. Ječam  zauzima peto mjesto u svjetskoj proizvodnji žitarica. Potječe  iz Etiopije i jugoistočne Azije gdje se uzgajao prije 10.000 godina. U srednjem vijeku, kada je pšenica bila vrlo skupa, mnogi su Europljani pripremali kruh od ječma i raži. Zbog bogatog sadržaja hranjivih tvari i povoljnog djelovanja na zdravlje preporučuje se što češće konzumirati ječam kao cjelovitu žitaricu, juhu ili kao napitak. Soja je jedina biljna namirnica koja sadrži sve esencijalne aminokiseline, bez kojih organizam ne može funkcionirati. Stari Kinezi tisućama su godina prije Krista ovu biljku nazivali hranom i lijekom, svrstavajući je u red svetih biljaka. Sojine su bjelančevine odlične kvalitete, ali ih je, kao i ostale mahunarke, najbolje kombinirati sa žitaricama, jer se na taj način povećava njihova iskoristivost. Soja smanjuje ljepljivost krvnih pločica, a pretpostavlja se da je razlog tome što je dobar izvor omega-3 masnih kiselina, koje sprječavaju začepljenje krvnih žila, te inhibitora prostaciklina. Zob je biljka čije podrijetlo nije ustanovljeno ni do danas. U srednjem vijeku zob je bila glavna prehrambena namirnica sjevernih naroda. Zob je danas, nepravedno, poznatija kao žitarica za prehranu stoke, osobito konja, nego što je zastupljena u ljudskoj prehrani. Raž je žitarica izgledom slična pšenici, ali su joj zrna dulja i tanja, a boja varira od žućkasto smeđe do sivkasto zelene. Nakon pšenice, raž je najvažnija žitarica. Smatra se da potječe iz Turske ili Afganistana, gdje još uvijek raste u divljini, a dugo je bila smatrana korovom i stočnom hranom. Po morfološkoj građi i biološkim svojstvima najsličnija je pšenici. Relativno je mala količina glutena u raži, tako da je kruh koji se radi isključivo od raženog brašna izuzetno gust i tvrd, te ga treba kombinirati s pšeničnim ili nekim drugim brašnom. Budući da nemaju vanjski zaštitni sloj, raž i pšenica su jedine dvije žitarice koje se mogu koristiti bez ikakve prerade. Raženo brašno se često koristi u smjesama brašna za integralni kruh, kao dodatak pšeničnom i kukuruznom kruhu. Ono takvom kruhu podiže hranjivu vrijednost.

Ovo brašno odlikuje se višim sadržajem kalcija, željeza, te bjelančevinama veće prehrambene vrijednosti u odnosu na pšenično brašno. Ražene klice lako su probavljive, a zbog bogatog sadržaja vitamina i minerala preporučuju se anemičnim osobama, rekonvalescentima i djeci. Ovo su samo osnovni podaci o kvaliteti i zdravstvenim odlikama ekološki uzgojenih žitarica, a sam po sebi nameće se zaključak da, ukoliko želimo Zemlju sačuvati za buduće naraštaje, a buduće naraštaje od brojnih bolesti današnjice, ekološka proizvodnja je nužnost.