Arhiv tekstova

Ponekad čovjek ne zna što će sa sobom. Pođe, krene, a da ni sam ne zna ni gdje je, kamo, ni zašto krenuo. Jednostavno samo odabere put. Pođe. Nesmiljen luta, traži. Zato je i čovjek. I tad, gotovo uvijek neočekivano pojavi se nešto što ga ljepotom iznenadi, očara. Zastane zarobljen. I opet pođe za iznjedrenom mu nadom. 

A zaručnici Sunca zlatocrni jutrom zrakama probuđeni podignu glave. Uvijek.  Vjerni, prate ga do smiraja. Sutradan opet. I naksutra. Svaki dan do mraka. Sve do prestanka trajanja. Smrti svoje.

Čovjek pod nebom milovao čuvare, obličja svoja, sebe u tu ljepotu umeće i tako i on slavi sunčani dan svaki. I kao da i on, čovjek, u obličju svom nesvakidašnjem stopi se sa zaručnicima Sunca, ruke pruža gore, visoko. Kao da istrajnost, snagu traži. Kao da moli za taj tren. Vjekovječan.