Arhiv tekstova

Uvijek nasmijano lice i vedar pogled pedesettrogodišnjaka Vinka Đanića iz Sonte odaju čovjeka mirna i stabilna života, dušu vječitoga mladića, dušu velikoga djeteta. Omiljen među prijateljima i poznanicima, u svakoj situaciji oko sebe stvara pozitivno ozračje. Negdašnji vitez nogometnih terena Vojvođanske lige, najčešće half, po potrebi bek, Novoga Sada, somborskog Radničkog i apatinske Mladosti, za su-igrače veliki prijatelj i šeret, za protivničke napadače, a često i vratare strah i trepet, bio je znan po nadimku Đango. O njemu su u superlativima pisali sportski novinari, pa tako u jednom napisu u novosadskom Dnevniku iz 1988. godine novinar D. K. piše: »Među najzapaženijim pojedincima, koji su ovoga proljeća oduševljavali poklonike nogometne igre diljem Vojvodine, bio je 29-godišnji Vinko Đanić. Beskompromisan, hrabar, požrtvovan, solidnog tehničkog znanja, vrlo brz, razornoga šuta, najčešće djeluje na sredini terena, ali ukoliko situacija nalaže, umije se ubaciti u špicu i u svojstvu egzekutora završiti akciju.« 

Đanić svojedobno nije prošao klasičnu nogometnu školu. U punom smislu te riječi, bio je nogometno dijete ulice. Iznjedrili su ga zemljani tereni na periferiji Sonte, znanoj po nazivu Podol. »Rođen sam i stasao u Podoli, među dvadesetak dječaka moje dobi. Odrastali smo svakodnevno igrajući nogomet, od jutra do mraka. Igrali smo bez suca, bez faula, bez vremenskog ograničenja, pobjeđivao bi onaj tko dulje izdrži. Igrala bi ekipa mlađih protiv ekipe starijih, beskompromisno, ponekad, ukoliko bi mlađi vodili, čak i grubo. Bilo je pitanje časti ostati na terenu do kraja. Bio sam među mlađima, pa sam tako u surovoj praksi ispekao nogometni zanata«, prisjeća se nogometnih početaka Đanić. 

Poslije završenog sedmog razreda darovitu generaciju sonćanskih nogometaša okupio je Josip Matin i formirao pomladak sonćanskoga Dinama. »Već prve godine postizali smo fantastične rezultate. Kao novajlije u natjecanju pobjeđivali smo s 5, 6, pa i više zgoditaka razlike, a sjećam se i rezultata 12 – 0 i 17 – 0. U prvu ekipu Dinama ušao sam s nepunih 17 godina, što je jako godilo sujeti mladoga nogometaša. Danas utakmice mojega Dinama gledam s tribina, pa više puta pokušavam povući paralelu između nas i ovih generacija. Razlika je ogromna, poglavito u stručnom radu i u pristupu igri. Nas je trener Matin učio razmišljanju na terenu i rezonskoj igri, danas vidim da ovi mladići ne znaju što će ukoliko im to trener ne dovikuje za vrijeme cijele utakmice. Mi nismo imali kladionice, računare, igrice, mobitele i slično, ali smo imali veliko srce i volju za igrom do besvijesti. Imali smo i kućni odgoj koji je preferirao drugačiji sustav vrijednosti. Za naše generacije bilo je nezamislivo ne persirati trenera, a psovka je bila jeres. O alkoholu nismo niti razmišljali. Trenirali smo s voljom, uspjeh je bio ubaciti se među prvih dvadesetak, a čini mi se da je današnjim igračima trening preveliko opterećenje, nekako su bezvoljni, pa ih trener često mora moljakati da uopće i dođu na utakmicu. Jednostavno, na utakmicama je zamjetno odsustvo rada, reda i discipline«, prisjeća se Đanić. Već poslije odigrane sezone u Dinamu, osamnaestgodišnjeg nadarenog nogometaša životni put odvodi u Novi Sad, u istoimeni nogometni klub. »Nogomet je za mene bio izazov, pa sam tako samoinicijativno otišao i u Novi sad, gdje je već bio moj zemljak Aco Kozlina, kasniji nogometaš splitskog Hajduka i prijavio se na trening Ferencu Aroku. Jednostavno sam mu rekao ja sam Vinko Đanić iz Sonte i došao sam na probu. Toga dana igralo se na dva gola. Lopta me je slušala, dao sam dva zgoditka Markoviću, kasnijem vrataru beogradskog Partizana, a uz to sam imao još 5 – 6 vrlo ozbiljnih šuteva i nekoliko asistencija. Upravo taj trening odredio mi je nogometni životni put. Poslije tuširanja pristupio mi je trener Arok. Od njegovih riječi ‘Mali, ti ostaješ u Novom Sadu’ zatresla su mi se koljena. Osjetio sam kako se ispunjava nogometni san jednog običnog djeteta sa sela. Tadašnja vojvođanska liga bila je vrlo jaka, a igrao sam za ekipe koje su uvijek bile pri vrhu tablice. Igrao sam i za selekciju lige, kažu vrlo uspješno, sve do bolesti koja mi je zaprijetila okončanjem karijere«, s dozom sjete priča Đanić. 

U 25. godini života liječnici su mu dijagnosticirali tešku upalu bubrežnih kanala. Zahtijevali su prestanak s aktivnim bavljenjem sportom. Liječenje, uz duge boravke u bolnicama, trajalo je dvije za njega najdulje godine. Voljenoj igri vratio se na svoju ruku i odigrao još nekoliko sezona na terenima Vojvođanske lige. Karijeru aktivnoga nogometaša završio je u matičnom klubu u drugoj polovici devedesetih godina. Ostala su brojna sjećanja, nekoliko albuma fotografija i sretan brak, a danas najviše slobodnoga vremena dijeli s unukom Stefanom. »U cijeloj nogometnoj karijeri najbitnija mi je bila potpora supruge Agice. Bilo je teških dana, osobito kad sam obolio, ali ona mi jednostavno nije dopustila da klonem duhom. Bila je uz mene i kad sam riješio da, uprkos liječničkim zabranama, na svoju ruku nastavim sa životom aktivnoga nogometaša. Samo je rekla – ‘Ustraj, znam koliko ti to znači’. Unuku Stefanu sada je pet godina, a u njemu vidim sebe u istoj dobi, samo prije skoro pola stoljeća. Mislim da ima moje upornosti, samo, sada se još uvijek igramo nogometa. Ne želim ga opterećivati treninzima koje djeca prolaze u nogometnim školama, jer smatram da takova stega kod njih na neki način prerano ubija volju za igrom – omiljenom temom«, završava priču Vinko Đanić.