Arhiv tekstova

Poganovci, malo mjesto nedaleko od Osijeka u općini Podgorač, udomilo je nakon progonstva 47 obitelji iz Gibarca, pa su ga Gibarčani od milja nazvali Mali Gibarac. Doselili su tu među prvima Vidakovići, Orozovići, Hajdukovići još u proljeće 1993. godine, a onda su jedna za drugom dolazile i druge gibaračke obitelji, a brojka je zaokružena kada su Gibarčani istjerani uoči blagdana Sv. Lovre 1995. godine. Dolazilo se tih godina uglavnom zamjenom nekretnina, mijenjali su kuću i zemlju, a mahanizaciju su dovozili šleperima, preko Mađarske. Baš kao i u Gibarcu, i ovdje se većina bavila poljoprivredom, što je bilo dostatno za egzistenciju, no nezadovoljni su bili stupnjem izgrađene infrastrukture, jer u Gibarcu su ostavili asfalt, vodovod, trofaznu struju i telefone u svakome šoru, do svake kuće. I još nešto, u selu nije bilo katoličke crkve, samo pravoslavna.

Te iste jeseni, 1995., pokrenuli su inicijativu i od biskupa zatražili dozvolu da svete mise mogu slaviti u maloj dvorani mjesnog Doma kulture, a od općine su zatražili plac i još prije zime položili temeljni kamen za izgradnju prve katoličke crkve u selu. Molbe im je uslišio i biskup, mons. Ćiril Kos, koji je uz misno slavlje blagoslovio temelje buduće crkve, i radovi su započeli. Pohvalio je Gibarčane i druge prognane Srijemce, koji i u progonstvu, u novoj sredini, ostaju dosljedni svojoj katoličkoj vjeri i smogli su snage izdvojiti od svoje sirotinje za gradnju crkve, oko koje će se okupiti, slaviti riječ Božju i sveta otajstva i odgajati svoju djecu u svojoj vjeri i vjeri svojih predaka.

Gradnja je trajala punih pet godina, a intenzivirana 1998. i 1999., kada je Gibarčane poduprla Osječko-baranjska županija a radove preuzela tvrtka Massa poduzetnika Ante Ćurića. Radovi se napredovali, završetak se bližio, pa su Gibarčani zamolili predsjednika Hrvatskog sabora, Srijemca, Zlatka Tomčića, da također podupre gradnju i bude kum prigodom blagoslova nove crkve. Sa zadovoljstvom je prihvatio, ustvrdivši kako je u Srijemu bilo sramota odbiti kumstvo, pa su radovi ubrzani i u dogovoru s biskupom, mons. Marinom Srakićem, veliko misno slavlje i blagoslov crkve zakazani su za blagdan Sv. Dimitrija, nebeskog zaštitnika Srijema i sveca po kojemu je Mitrovica dobila ime.

Još od podjele krizme u Gibarcu nije bilo ovako svečanog misnog slavlja, uz mnoštvo vjernika iz Gibarca, Morovića, Kukujevaca, Vašice, Sota i Šida, i mnogima je i suza nakvasila oči kada je biskup Marin podsjetio prognanike na susrete u Gibarcu, Šidu, Moroviću i Kukujevcima 1990. i 1992. godine. U lijepoj homiliji podsjetio je nazočne Srijemce na mnoge lijepe susrete u njihovim selima i zaželio im puno uspjeha i Božjeg blagoslova u radu i životu i ovdje u novoj sredini, gdje se već gradi nekoliko crkava na inicijativu prognanih Srijemaca. 

Zahvalu biskupu izrekao je domaći župnik, vlč. Željko Zuanović i ujedno zahvalio svim Gibarčanima koji su sredstvima ili radom pomogli izgradnju, ali i svim ljudima dobre volje koji su ovaj projekt podržali. Skupu se obratio i predsjednik Sabora, Zlatko Tomčić, starim srijemskim pozdravom Hvaljen Isus i Marija, zahvalio Gibarčanima na ponudi kumstva i obećao, kad god bude prolazio ovuda, sukladno lijepom srijemskom običaju, skinut će šešir ispred crkve i domaćina koje sretne šorom. Pohvalio je sve Srijemce koje ni progonstvo nije pokolebalo u njihovoj vjeri u Boga, u život i u budućnost.

Fotografija koja je pred vama nije stara. I ne može biti, jer crkva je blagoslovljena u listopadu 2000. godine, a ovo je zabilježeno za kirbaj 2001., prvi kirbaj, prvi crkveni god u novoj crkvi, kojega su Gibarčani obilježili na blagdan Sv. Ivana Nepomuka, 16. svibnja, baš kao što su to radili stoljećima u rodnom Gibarcu. Stoljećima, kažem, jer prvi pisani trag o Gibarcu datira iz davne 1302. godine. Ponovno su na okupu bili Gibarčani, raseljeni u 66 gradova i sela diljem Hrvatske, ali i Kukujevčani, Morovićani, Vaščani, Sočani, Šiđani, baš kao i nekada u Gibarcu. Ruža Hajduković-Rezina priznala je kako je sretna i presretna da imaju crkvu u selu, da čuju podne i zdravu Mariju, da imaju župnika i molitveni dom gdje će se krstiti »gibaračka« djeca, pričestiti i krizmati, pa i ženiti, kad za to dođe vrijeme. Ovo gibaračka namjerno je pod navodnicima, jer sva su ta djeca rođena ovdje u Hrvatskoj, u Osijeku, Našicama, Slatini, Zagrebu, no mi ih volimo zvati malim Gibarčanima.

Fotografiji je, dakle, tek 12 godina. Čini se, nije puno, jer nije to krupna brojka, ali u numerologiji 12 je itekako važan broj, jer 12 je mjeseci u godini, 12 je astroloških znakova u horoskopu, 12 je apostola. Tako i ova poganovačka dvanaestica dobiva nekako veću težinu na važnosti. No neće ostati na 12, brojka će se umnožavati i rasti, Bogu hvala.