Arhiv tekstova

Na nekoliko dana je sve bilo kao nekad: bijeli salaš, trščani krov, drvena taraba, žamor u dvorištu i »debela« hladovina u sobama stare nabijanice u sunčano i vrelo podne. Sobe opremljene na starinski način, prekriveni kreveti sa spremljenom ručno ukrašenom posteljinom, drvene stolice, »šlingeraj« na dolafu, stan za tkanje u kutu, tkane krpare, »podmazane« tek spremljene sobe ... Boje i mirisi nekadašnjih vremena. Prikaz je načinjen tijekom četiri dana u okviru manifestacije natjecanja risara u sklopu »Dužijance 2012.«, i trajao je od petka do ponedjeljka (13.-16. srpnja) na starom salašu obitelji Gabrić u Gornjem Verušiću, gdje je bila izložena spomenuta zbirka uporabnih predmeta i opreme za kućanstvo iz prošlosti. Kreveti, ormari, dolafi i stolovi su iz obitelji Gabrić i Vlatka Vojnića Purčara, a potom su opremljeni predmetima iz zbirke prikupljene i pohranjene u obitelji Piuković, na način kako se to nekad činilo. »Tu je samo dio, dunje i uzgljance, stare slike, šalice, zavjese, stoljnaci, prekrivači, ogledala, stan za tkanje, preslica i drugo«, kaže Grgo Piuković pokazujući eksponate koji su rijetko pred očima javnosti, a čuvaju se u okrilju obitelji.

 

Traganje za starinama

 

Grgo Piuković promatra prostor salaša opremljen starim predmetima, i komentira kako je prirodan i prikladan za prikaz zbirke koja je, inače, najviše pohranjena u kućne ormare i ponekom se prigodom pokaže. Osim što je ostala od predaka, nastala je i time što Grgo Piuković pasionirano voli predmete sačuvane od zaborava te ih je dobivao i na dar, a i kupovao od drugih. Pogotovu voli grnčariju. Tako se raznolika zbirka kroz desetljeća uvećala (sadrži i stare nošnje), a da je ljubav prema očuvanju svjedočanstava prošlih vremena prenesena i na mlađe potomke. »Ovdje je stan za tkanje koji je nekada davno korišten u obitelji, a prikazan je još i prije nekoliko desetljeća na ‘Dužijanci’. Koristilo ga je mnogo žena u obitelji, i starijih i mlađih, tkale su krpare. Na salašu imamo još jedan stan, stariji od ovoga«, kaže Grgo Piuković, iznoseći pojedinačno povijest primjene i trajanja pojedinih predmeta, ujedno objašnjavajući kako su se koristili, pravljeni uvijek od prirodnih materijala koji su dugo potrajali. »Volim starinu i želim da ostane tu, u ovom podneblju, gdje je nastala i korištena.«

Na starom salašu namještena je nekadašnja »čista soba« u koju se rijetko ulazilo, a na spavanje, eventualno, smještani gosti. Tako je pamti sugovornik. Druga soba je »čeljadska«, a za nju Grgo Piuković koristi izraz »stajaća«, tj. soba za stanovanje. »U njoj se živi, ​​spava, jede, tamo su i djeca...«

 

Život na salašu

 

Autentična saznanja o životu na salašu Grgo Piuković je do svoje 30. godine stjecao na imanju koje se nalazi nedaleko od mjesta prikaza zbirke i još je u posjedu obitelji. To je jedan od skupine salaša na Hrvatskom Majuru, naselju kojega se s nostalgijom mnogi sjećaju jer je nekada bio mjesto življenja brojnim obiteljima. Toliko je u srcu Piukovića da ga naziva »centrom svijeta«, a evo iz kojih razloga: »Tu je bila škola, željeznička postaja, dućan, mijana, krupara ... Tu smo se i šišali. I kovača smo imali. Na stanici su se vlakovi križali, a u jesen repa predavala. Život je bio tu. Stalno je netko prolazio. 

Neki salaši su još sačuvani, ali prazni, i danas rijetko tko ima razloga da prolazi. Skoro su se svi odavde razišli sedamdesetih godina. Škola i pruga ukinuti, nema više ni tih objekata, sve je kroz vrijeme utihnulo i nestalo.«

Sedamdesetih godina u školi na Hrvatskom Majuru bilo je trideset đaka u četiri razreda osnovne škole. Danas nema niti zgrade nekadašnje škole.