Arhiv tekstova

»Počelo je kao rubrika u novinama, a nastala je knjiga sjećanja i svjedočenja o životu u prošlosti grada«, ovako autorica Katarina Korponaić, poznata novinarka i suradnica »Hrvatske riječi«, objašnjava nastanak svoje nedavno objavljenje knjige »Stare subotičke porodice«. Na oko 190 stranica i s oko 250 starih fotografija ispričane su životne priče znamenitih starih subotičkih obitelji, živa svjedočenja o njihovim stradanjima poslije Drugog svjetskog rata, kada su naprečac od gradskih uglednika postali »državni neprijatelji« te im je oduzimana gotovo cjelokupna imovina. Ali, ova je knjiga i jedinstveni i dragocjeni pogled u prošlost Subotice, njezin razvitak i ozračje s kraja 19. i s početka 20. stoljeća, ispričana s toplinom i ljubavlju onih čije su obitelji neposredni sudionici, graditelji, koji su svoji na svome.  

Nastajanju knjige »Stare subotičke porodice« prethodio je novinski feljton u tjedniku »Subotički dnevnik« koji je započet 2007. Godine, nakon što su oštećene obitelji dvije godine prije toga evidentirale svoje zahtjeve za povrat imovine. »Osim tog čina oduzimanja imovine, kojim su materijalno oštećene obitelji i mnoge ostale doslovno ostale na ulici bez igdje ičega, zanimalo me je i kakve su to bile obitelji koje su stvarale tu imovinu, na čemu su je stvarale, čime su se bavile, na koji način su razvijale poslove, a onda opet i što se s njima kasnije dešavalo. Kakva im je sudbina bila u trenutku kada je tu imovinu stečenu kroz nekoliko generacija jednim potezom netko oduzeo, jesu li se uspjeli izdići, jesu li uspjeli nastaviti neke svoje obiteljske poslove? I tako su se, u stvari, priče jedna za drugom nizale i nastala je serija tekstova u kojima su ljudi zaista otvorili svoju dušu, razotkrili svoje dugo čuvane i potiskivane emocije. Stoga možda nije slučajno da oni sada ovu knjigu nazivaju i albumom uspomena, a ja bih dodala potiskivanih uspomena, zato što su te 2007. oni u stvari prvi puta iznijeli događanja kojima su bili izloženi njihovi preci, a neki i osobno. O tome se nekoliko desetljeća šutjelo«, priča Katarina Korponaić.

 

Saznavanje prošlosti

 

Osim što je, kako kaže, to novo čitanje povijesti za nju osobno bilo potpuno novo saznanje, kroz razgovore s članovima tih obitelji uočava da niti njihovi potomci nisu znali okolnosti pod kojima se oduzimanje imovine dešavalo, jer se i u obiteljima o tome šutjelo. S jedne strane te teme su se izbjegavale jer je to bilo vraćanje na nešto veoma teško i dramatično, a u isto vrijeme šutnjom su se željeli zaštititi potomci, kako bi ih u novom socijalističkom društvu sačuvali od osude sredine i epiteta da su pripadali kapitalističkom sustavu, kulacima. »Stoga su i potomci, tek prikupljajući dokumentaciju radi evidentiranja zahtjeva za povratom imovine, saznavali mnoge detalje koje ranije nisu znali i upotpunjavali mozaik nečega što su kao djeca čuli, ali vrlo, vrlo malo tko od njih je znao cjelovitu obiteljsku povijest i događanja vezana za oduzimanje imovine«.

Najveći broj obitelji oštećen je konfiskacijom, osim prethodne agrarne reforme koja je bila i jedan kazneni čin, jer je doslovce oduzimana cjelokupna imovina a obitelji ostavljane bez ičega. »Jedno je oduzeti nekome materijalna dobra poslije čega on nastavlja živjeti u siromaštvu, u kakvom su uostalom i svi ljudi živjeli nakon velikog rata, a nešto sasvim drugo je velika degradacija koju su doživjeli svi koji su u tom kapitalističkom sustavu bili veleposjednici, a onda jednako tako i njihova djeca. Mislim da sam naprosto u nevjerici slušala te prve priče o teškim tragedijama i degradaciji cijelih obitelji i na kraju krajeva i sama proživljavala sve te emocije koje su stizale s pričama«, kaže Katarina Korponaić.

Inače, za ovaj feljton koji je bio naslovljen »Subotičani u traganju za imovinom svojih predaka« Katarina Korponaić je nagrađena Godišnjom novinarskom nagradom za istraživački rad »Dnevnik – Vojvodinapresa« 2007., a već sljedeće godine posvetila se novom istraživanju sudbina, životnih putova i profesionalnih dostignuća uglednih Subotičanki. I ove priče ponovno su se neminovno doticale istih događanja vezanih uz oduzimanje imovine jer su, kao veoma obrazovane i školovane po velikim europskim gradovima, također potjecale iz imućnih obitelji. Stoga su u knjigu uvršteni i tekstovi iz ovog feljtona, ali sve tada objavljene priče, kao i nekoliko novih, u knjizi su upotpunjene brojnim povjesnim izvorima i podacima, novim iskazima članova obitelji, značajnim brojem fotografija.

 

Prošlost grada

 

»Istodobno s tim obiteljskim pričama saznavala sam jako puno o prošlosti grada, a to je tema koja me zanima i mislim da su to informacije koje trebamo znati svi, jer ništa nije s nama počelo. Ja drugačije vidim svoj grad, ne vidim ga samo danas, već je on naprosto u meni spojen u prošlosti i sadašnjosti. Mislim da je šteta što tijekom školovanja kroz neki oblik zavičajne povijesti ne saznamo više o sudbinama ljudi, ne samo podatke kada je što izgrađeno, nego možda i neke zanimljive ljudske priče, anegdote o graditeljima, onima koji su razvijali grad. Vjerujem da bismo tada sve drugačije posmatrali, više cijenili i voljeli naš grad«, kaže autorica.

Posebna dragocjenost knjige »Stare subotičke porodice« su fotografije kojima ona obiluje i od kojih je dobar dio prvi puta objavljen. Dio fotografija potječe iz fonda Gradskog muzeja, ali najveći broj njih je iz obiteljskih albuma, stoga su one i ekskluzivno prvi puta u javnosti. Od obiteljskih skupova i važnih događaja za obitelji, do nekadašnjih prepoznatljivih subotičkih prodavaonica, davno srušenih tvornica, kaštela i salaša, preko nekadašnjih dužijanci, proslave 1. svibnja, sajmova, izložbi, one su svjevrsna svjedočanstva subotičke povijesti. »Nisu svi uspjeli sačuvati svoje obiteljske fotografije, neki su ostali bez svega pa tako i bez tih oblika dokumenata, ali moji sugovornici su uložili puno vremena, energije i želje tragajući u familiji za fotografijama, na čemu sam im vrlo zahvalna. Fotografije su, po mom mišljenju, pravi svjedok i prava potvrda tih priča o obiteljima, kako su se vjenčavali, kako su se upoznali, kakve su to bile ljubavi, koliko su djece imali. Za mene su one izuzetno važne zato jer mislim da su ljudi i njihove sudbine zapravo povijest grada. Jedan grad je sretan kada su ljudi u njemu sretni, i obratno. Atmosferu grada čine ljudi«.

Upravo o tom ozračju u gradu i njegovim stanovnicima među ostalim svjedoče i tri priče o subotičkim zakladama. Premda su mnogi bogati ljudi ondašnjeg vremena nerijetko zapravo malo živjeli u Subotici a više u europskim metropolama, bili su vrlo osjetljivi na socijalnu problematiku u svom gradu i uvijek su kroz zaklade zbrinjavali i pomagali one koji su u potrebi. Prema nekim istraživanjima u Subotici je postojalo oko stotinu zaklada od kojih su neke bile jako velike, ali je bilo i malih, primjerice, netko je ostavio svoju kuću iz koje će se stipendirati dva učenika ili imanje iz kojeg će se odijevati desetero djece svake godine. Jednu od većih zaklada ostavili su Jovan Joca i Mica Radić. Riječ je o palači na kutu Ulice Dimitrija Tucovića, čiji je upravitelj bila Srpska pravoslavna crkvena općina po testamentu iz 1916. godine. Neovisno od toga što se radilo o zakladi, nove vlasti su imovinu oduzele, a danas je SPC potražuje s namjerom da se ona koristi onako kako je testamentom to bilo predviđeno: za obrazovanje djece, za pomoć raznim kulturnim institucijama, potporu stvaranju tekstova za kazališta, i druge socijalne, obrazovne i kulturne namjene.

 

Zaklade

 

Manje je poznato da je iza nekadašnjeg subotičkog gradonačelnika Lazara Mamužića također kao zaklada ostalo veliko imanje na Đurđinu. Bilo je namijenjeno za pomoć siromašnim članovima obitelji Mamužić, Malagurski i Jakovčić, za pomoć siromašnim općinskim činovnicima, obrazovanje učenika, te dio prihoda za podizanje njegovog nadgrobnog spomenika iz kojih je sredstava kasnije podignuta mala crkva Isusovog uskrsnuća na Somborskom putu. Prezimenjaci Mamužić organizirali su se u grupu građana koja potražuje od države sve ono što je nekada pripadalo ovoj zakladi, kako bi je ponovno aktivirali.

Najneizvjesnija sudbina je zaklade koja je ostala iza Marije Vojnić Tošinice, koja je svojedobno izgradila kapelu, odnosno, danas crkvu sv. Križa. Iza ove znamenite Subotičanke ostalo je veliko i bogato imanje, koje je ona, budući da je bila bez potomaka, namijenila najprije za izgradnju doma za djevojčice bez roditelja, ali i za ispomoć beskućnicima, pomaganju institucijama kulture, pomaganju učenika, itd. Njezina želja da se izgradi dom za djevojčice nikada nije realizirana, poslije Drugog svjetskog rata imanje je oduzeto, a za razliku od Radićeve i Mamužićeve zaklade koje se potražuju, zakladu Marije Vojnić Tošinice nitko ne potražuje. »Nemam saznanja da bilo koja gradska institucija tu zakladu potražuje. Mislim da bi bilo važno još razmotriti sve detalje i pokušati je vratiti u interesu ispunjenja tih dijelova testamenta. Možda bi to trebao učiniti grad ili institucija koja se danas može smatrati pravnim sljedbenikom, ali bi bilo šteta ne iskoristiti rok za podnošenje zahtjeva i ne pokušati vratiti imovinu«, smatra Katarina Korponaić.

»Stare subotičke porodice« je knjiga koja čitatelje neće ostaviti ravnodušnim, kako zbog obilja podataka i fotografija, tako i zbog pitkog teksta, lijepog stila i jezgrovite forme. Priče na neki način zaokružuje recenzija prof. Stevana Mačkovića »Neuništivost porodičnog sećanja« u kojoj autor podsjeća na početke dubokih političkih, socijalnih i ekonomskih promjena koje donosi socijalističko društvo. Na koncu, poslije višegodišnjeg istraživanja i novih saznanja, Katarina Korponaić kaže da ju je osobito impresionirala ljubav i vjera u vječnost zemlje, te su upravo, vjerujući u njezinu neuništvost i trajanje, uvijek najveća ulaganja bila u posjede na zemlji. 

»Impresionirala me ta vjera u vječnost zemlje, ono na čemu mi postojimo i od čega sve potječe. Smatrali su da je to najsigurnije ulaganje jer zemlju nitko ne može srušiti, odnijeti niti oštetiti na bilo koji način, samo ona traje. I kako to danas kažu potomci: samo nisu znali da im to netko može oduzeti. Za mene je ta ljubav prema zemlji jako prirodna, jer sve ostalo što smo nadogradili je nadograđeno, ali je temelj ovog područja zauvijek ostala zemlja. Za mene je to impresivno, jer to je, na kraju krajeva, ono od čega sve počinje«, kaže Katarina Korponaić.